Jedan tibetanski misionar pripovjeda, kako je s jednim Tibetancem posao na planinarenje po Himalajima. Dospjeli su u jaku snježnu oluju. Teren nisu poznavali. Tako su se njih dvojica s mukom probijala kroz snijeg koji je bivao sve debljim. Odjednom ugledaju čovjeka kako nepomičan leži na obronku stijene. Misionar mu je htio pomoći, no njegov pratioc je to energicno odbijao:“Ta mi smo sami u životnoj opasnosti, nemožemo se još brinuti za ovoga čovjeka jer bi na kraju sva trojica otišli u smrt. Ja želim spasiti moj život!“ I ode.
Misionar je prišao unesrećenom čovjeku, stavio ga na svoja ledja i polako krenuo. Pod težinom ovoga čovjeka ali i zbog dubokog snijega postalo mu je toplo, počeo se znojiti. Njegova se tjelesna toplina prenosila na čovjeka kojeg je nosio pa je ovaj došao k sebi. Sada su se njih dvojica zajedno borila protiv snijega i došli su do kuće. Ali prije toga su vidjeli misionarevog prvoga pratioca kako leži u snijegu. Bio je umoran pa je pao na snijeg i smrznuo se.
Misionar ovu istinitu priču završava riječima: “Htio sam spasiti čovjeka a pri tom sam spasio vlastiti život!”
Post je objavljen 07.05.2011. u 20:18 sati.