Jednog dana, vlasnik i direktor velike softver kompanije je sazvao neplanirani sastanak svog rukovodećeg tima: svi podpredsjednici i šefovi odjeljenja su bili tu. Znali su da je nešto krupno u pitanju, kad je sastanak sazvan u tri sata popodne.
Vlasnik kompanije, vidljivo uznemiren, izvještava ih da je otkriveno da jedan od podpredsjednika firme u kojeg je imao neograničeno povjerenje, već godinama planski pronevjeravao novac firme. Sada on duguje firmi nekoliko stotina milijardi maraka. Kad je Isus ispričao priču on je uzeo najveću moguću cifru da bi nam dočarao veličinu duga. To je više novca nego što ćemo mi svi zajedno ikada vidjeti.
Nema mogućnosti da podpredsjednik ikada plati svoj dug. Novac je potrošen, on nema račun u švajcarskoj banci. Oko njegovog vrata visi omča dugogodišnjeg zatvora.
Došao je dan da se svedu računi. Vlasnik poziva podpredsjednika da ustane i da dođe pred njega. Svi prisutni netremice posmatraju šta će se dogoditi. Svi znaju koliko je imao povjerenja u njega. „Ne bih volio da budem u njegovoj koži“, čuju se šapati. Ovo će biti krvavo.
On ustaje i u potpunom poniženju polako korača prema direktoru. Njegovo srce lupa, dlanovi su mu vlažni. Sve je gotovo. Nema više zavaravanja. Nema šanse za popravak, nema skrivenog novca, nema bogatog ujaka koji će ga spasiti, nema loto listića. On je gotov. Biće bačen u zatvor ili prodat u ropstvo – ne samo on već i cijela njegova porodica. Ne samo porodica već i generacije koje će doći. Rob je u Isusovo vrijeme bio vrijedan 2 000 maraka. Cijela njegova porodica ne vrijedi više od jedne desetine jednog procenta njegovog duga. To znači ropstvo za generacije njegovih potomaka.
Podpredsednik stoji pred svojim kolegama, dioničarima i šefom. Kazna je pročitana: “Prodajte sve što ima, prodajte ga u ropstvo, njegovu ženu i djecu, i djecu njegove djece, sve dok neotplativi dug ne bude isplaćen. Slučaj je završen. Vodite ga. Sljedeća tačka dnevnog reda.”
Niko nije iznenađen. Standardna procedura. Sve je urađeno po pravilima zakona.
Ali nešto se dogodilo u ovom čovjeku koji je pronevjerio novac. „Šta ako padnem na svoja koljena i ponizim se i molim za milost? Znam da to ništa neće promijeniti, ali vrijedi pokušati. Nemam šta da izgubim.”
I tako ovaj podpredsjednik pada na koljena i moli za milost. “Znam da sam kriv, znam koliko dugujem, ali imajte malo milosti. Vratiću nazad ono što dugujem. Dajte mi samo malo vremena.“
Isusovi slušaoci su znali da se tako nešto nikad ne bi dogodilo. Kad se radi o dugu, svaka ekonomija koja je ikad postojala je bila bazirana na jednom jednostavnom pravilu: ti duguješ - ti plaćaš.
Zamislite scenu u direktorovoj kancelariji. Svi su spustili glave i gledaju u pod. Svi misle isto: „Ovo je tako ponižavajuće. Sad je dotakao dno. On dobro zna pravila; ukrao si i ne možeš da vratiš - presuda je pravedna. O kakvoj milosti on govori? Mora da se šali. Čak i kad bi imao 1000 godina, ne bi mogao da vrati dug. Hej, barem umri dostojanstveno.“
Ali onda oni gledaju u direktora i ne mogu da vjeruju. On ne može da govori, izgleda potreseno. Oni govore među sobom: „Neće valjda nasjesti. Nije toliko naivan.“
Ali dok direktor misli o čovjeku koji kleči ispred njega, nešto se dešava u njegovom srcu. On osjeća sažaljenje prema ovom čovjeku. Njegove oči su pune suza. Njegove usne podrhtavaju. On ustaje i prilazi pronevjeriocu, podiže ga na njegove noge i kaže: “U redu. Ukidam presudu.”
Čovjek neće ići u zatvor. On neće biti rob. Neće izgubiti svoju porodicu. Može da zadrži sve što posjeduje.
Ali direktor se ne zaustavlja na tome. On oprašta ovom čovjeku čitav dug. Nenaplativi dug ne mora da bude vraćen. To je više milosti nego što je pronevjerilac i sanjao. To je više milosti nego što je bilo ko mogao da zamisli da uopšte postoji.
Ali ovdje je suštinski važno da shvatimo šta Isus želi da kaže o Bogu. Kada direktor oprosti dug, dug nije nestao. Još uvijek postoji ogroman gubitak u računima. Ko će to da nadoknadi? Odgovor je naravno, vlasnik, direktor. Kada on oprašta pronevjeriocu, to nije nešto jeftino, bezbolno. Oproštenje dolazi sa cijenom koju niko osim vlasnika ne može da razumije. Direktor je smislio novi sistem za plaćanje nenaplativog duga: ti duguješ – ja plaćam.
Ovdje trebamo da zastanemo i da za trenutak ostavimo ovu priču. Direktor u Isusovoj priči je, naravno, Bog. Pronevjerilac predstavlja mene i tebe. Isus kaže da smo mi nakupili ogroman moralni dug pred pravednim i svetim Bogom i taj dug raste iz godine u godinu. Svaki put kad sam nepošten, kad slažem, kad zakinem na porezu, kad ogovaram, kad kažem neslanu šalu, kad su moje misli nečiste – svako ovo djelo dodaje na moju planinu moralnog duga. Svako ljudsko biće duguje taj ogroman dug.
I u takvoj bezizlaznoj situaciji Bog dolazi sa novim ekonomskim pravilom: ti duguješ – ja plaćam.
On oprašta. Ali to oproštenje nije jeftino.
Na mučenićkom stupu , sva težina nenaplativog duga cijelog grešnog čovječanstva bila je stavljena na Isusa. I on je platio dug u potpunosti. Zato je Krist suština hrišćanstva. On nam pokazuje Božje srce. Bog osjeća sažaljenje. Njegove oči su pune suza. Njegove usne podrhtavaju zbog ljubavi koju osjeća prema svojoj djeci. On odlučuje da plati dug koji ti i ja nikad ne bismo mogli. On čezne da oprosti.
I on poziva nas da opraštamo
Post je objavljen 07.05.2011. u 20:16 sati.