U jednom je selu živio jedan pošteni ali priprosti čovjek, pobožni kršćanin. Budući da je bio jako dobar i skroman, svi su s njim zbijali kojekakve šale i nepodobštine. Ovoga su „pobožnjakovića“ htjeli naljutiti i ispitati njegovu dobrotu. Jednoga se dana dogovore momci iz sela da mu naprave doista veliku spaćku i dođu na ideju da mu otkriju krov od kuće i da vide hoće li biti veseo kada u jutro vidi da mu je nestao krov. Rečeno – učinjeno. Preko noći su momci, pazeći da domaćin ništa ne čuje, skidali crijep po crijep. Ali domaćin je to čuo, ustao, vidio što mu rade i kratko razmislio: da li da zove policiju i da sve počinitelje pohapse? Ne, rekao je on sebi, kršćanin drugačije odlučuje. Kada su momci završili posao i htjeli pobjeći, domaćin im se ispriječio i mirnim glasom i reče:“Cijelu ste noć teško radili. Zato sada trebate dobar doručak. Uđite u kuću, ja sam već sve priredio!“
Naravno da su momci poslije doručka opet svaki crijep vratili na svoje mjesto. Domaćinova je kuća opet imala krov. Njihov odnos s domaćinom nije bio otrovan mržnjom ili osvetom. A poneki od ovih mladića je, poučen primjerom ovoga pobožnog čovjeka, postao boljim vjernikom. Što sve ljubav može!
Post je objavljen 07.05.2011. u 20:12 sati.