Mi smo ljudi pomalo čudne specije. Želimo živjeti a činimo sve da ga skratimo. Želimo sve i pri tom izgubimo ono najvažnije. Držimo se stvari koje će mo ionako morati pustiti, a iz ruke puštamo vrijednosti koje bi mogli sačuvati vječno.
„Moj nektar pripada meni“, reče suncokret, „ne dopuštam nijednoj pčeli da ga kupi!“ Suncokret je još kratko vrijeme cvao, usahnuo i nije imao ploda.
„Ja sam ja!“ reče pšenično zrno. Bilo je krupno i žutozlatno, zrelo i puno životne snage. “Ne dopuštam da me se baci u zemlju i posije!” I osta zdravo al sasvim samo. I tako je dočekalo smrt a da nije donijelo roda.
„Neću dopustiti da me izrežu i iscjede", reče limun. Bio je zreo, pun soka. „Želim se samoobistiniti i razviti!“ Još je neko vrijeme ležao u staklenoj zdjeli s drugim voćem, počne trunuti i smrditi, pa ga bace u kantu za smeće.
Isus kaže:Tko svoj život hoće zadržati izgubiti će ga. Tko ga izgubi dobiti će ga! Naš život dobiva smisao samo u odnosu s Bogom i bratom čovjekom. Tko svoj život brani od Božjega zahtjeva, tko ga želi sačuvati od dijeljenja s drugim, izgubiti će ga. Ali tko ga daruje u ljubavi naći će sebe i izvan sebe svu puninu života.
Post je objavljen 07.05.2011. u 20:03 sati.