Pored jednog malog gradića, postojalo je groblje u čijem središtu se nalazio jedan veliki, stari orah. Pored same ograde, postojalo je još jedno stablo oraha. Jednoga dana, dvojica dječaka su odlučila otići na groblje i pokupiti orahe što su pali sa stable i podijeliti ih među sobom.
Nakon nekog vremena, prema groblju se približavao i jedan starac, šepajući i oslanjajući se na svoj štap. Ubrzo je bio skoro pregažen od još jednog dječaka koji se baš vraćao, vidno uzbuđen i zadihan, sa groblja:
“Djeda, nemojte ići na groblje. Tamo Bog i Sotona baš biraju koga će koji uzeti!” jedva je dolazio dječak do daha dok je objašnjavao.
“Ajde, dijete. Pričinilo ti se. Idemo vidjeti što se događa.”
I tako su obojica pošla na groblje. Ali nisu ušli, nego su odlučili ostati izvana, kod ograde, ispod oraha i oslušnuti što se događa. Ne videći što se odvija na groblju, samo su začuli glasove:
“Ovih pet idu meni, a ovih pet tebi. Ovih pet tebi, pet meni.”
“E tako, ovo su bili zadnji. Sve smo ih podijelili.”
“Idemo sad pokupiti i one što leže kraj ograde.”
Priča se završava opisom kako se sa puta koji vodi od groblja vidjela samo prašina koju su podizali starac i dječak na biciklu, bježeći prema selu.
Iako je ovo samo jedna šaljiva ilustracija, koja, gledano teološki, nije posve točna, ipak sadrži i izazov za razmišljanje. Kada dođe do konačne odluke o tome na kojoj strani ćemo se naći prilikom Kristovog povratka, kakvi će biti naši osjećaji – strah ili radost?
Post je objavljen 07.05.2011. u 16:10 sati.