Ako je 8. mart, međunarodni dan žena, komunistička tvorevina čija je tradicija započela borbom za ženska prava; od Clare Zetkin i Rose Luxsemburg do današnjih dana, 1. maj, međunarodni praznik rada, nije izmislio ni Marx, ni Engels, ni Lenjin, ni Tito, već evanđelist Matej (to bi moglo imati veze s mukom po Mati, kako kažu ovi s Ribarćov) ukazujući na sv. Josipa koji je predanim radom uzdržavao i Mariju i Isusa, a rad uzdigao na pijedestal najplemenitije čovjekove vještine (poslije korupcije). Rad je evolucijom i stvorio čovjeka, uzvišeno je dokazao Charles Darwin. No vjera i njen antipod evolucija, dozvoljavali su da svi ljudi učestvuju u radu od kojega mogu živjeti i razvijati se, jer se sve to događalo prije 21. stoljeća. Ovo stoljeće bit će upisano po ustavnom pravu na rad, ali ne i na život od rada. Tu, već, većina radnika s kolektivnim ugovorima u Hrvatskoj nailazi na srednji prst bivšeg premijera i sadašnje premijerke.
Dakle; daleko prije nego su pape Leon XII i Pio XII odredili da zaštitnik rada bude upravo sveti Josip Radnik, a da dan koji će biti posvećen radu bude 1. maj! Slijedom evanđelja i papinih odredaba od 1889. godine 1. maj (svibanj) je postao međunarodni praznik rada i radnika u spomen na radničke demonstracije u Chicagu tri godine ranije. Naknadno je taj dan, običnom ljudskom perverzijom, označen kao anarhistički, socijalistički, a danas i komunistički pojam, suprotan kapitalističkom poimanju ljudskog blagostanja.
Zato današnji vlastodršci u Hrvatskoj omalovažavaju taj praznik, kao i samoga radnika uostalom, i zatiru mu značaj nepoznavajući povijest. Nažalost, za njima su krenule i kreature današnjega sindikata pa i sam frustrirani narod. Zato se i moglo dogoditi da na skromnoj proslavi 1. maja u Ogulinu, na prekrasnom jezeru Sabljaci, uz podršku HOC-a Bjelolasice (možete si to zamisliti) u njihovom restoranu, ostane nepojedenih porcija graha s kobasicom. Usprkos pedesetak mladih biciklista i dvadesetak čovjekovih oldtimera.
Neka je ovo bio uvod na novi osvrt sa sastanka „direktora“ Bjelolasice upravo u tom restoranu tri dana prije 1. maja kada je onako teatralno s rukom duboko u džepu obavijestio svoje radnike da on nema pojma pod kakvim uvjetima oni nastavljaju svoju traumu.
Jedan vrlo lijepi post na tu temu napisan je u blogu »Ogulinske uske staze« isto na 1. maja i na njemu su komentari puno kvalitetniji nego na ovom blogu. Ovdje su se komentatori osvrtali više na autora no na sadržaj iz neke čudne ljubomore što sam ja uradak predložio za neku vrijednu nagradu ... Ostajem pri tomu i danas s naglaskom da mnogi nisu razlučili da se nagrada preporuča za sadržaj uratka, a ne novinarki. Bitna je to razlika. Jer se vrednuje sadržaj, a ne forma. Novinar stvara formu, a sadržaj samo u komentaru. Ovaj sadržaj stvarali su akteri sastanka i on razotkriva te aktere, a novinarka je zaslužna što je to predvidjela.
Iz sadržaja ovoga izvještaja i površnim slušanjem ili čitanjem s internetskih stranica Radio Ogulina, dade se zaključiti kakvim sustavom vlast provodi svoju politiku. Ja bih se usudio reći da vlast provodi politiku velikih monstruma. Ako za direktora jednog olimpijskog centra na razini države vlast u čijem je vlasništvu olimpijski centar, postavi apsolutno nekompetentnog čovjeka s pedigreom HDZ-ovog mentalnog sklopa, ako se na čelo trgovačkog društva sa sjedištem u Jasenku postavi čovjek koji radno mjesto ima u Zagrebu, a prebivalište u Dubrovniku, ako u operativi taj direktor ima 140 ljudi od krvi i mesa, a ne zna im ni imena ni prezimena, moramo se zapitati da li živimo u normalnom društvu. Da li je i to društvo kompetentno da ima neku kompetentnu vlast.
Iz autentičnog audiozapisa novinarke ROG-a proizlazi da je direktor jednog nacionalnog centra monstrum veći od onih koji ga postaviše, tu je i profil povjerenika 140 radnika HOC-a, radnika kojega u Ustavu RH nema spomenutog niti jednom (!?), kako je provjerio predsjednik laburista Dragutin Lesar. Povjerenik je govorio duže nego direktor, ali je još manje rekao. Ostali radnici, zatečeni neznanjem i prozirnošću svojega direktora, uspjeli su reći samo toliko da smatraju da je Bjelolasica žrtvovana za neke „više ciljeve“ kao što je 1991. godine Vukovar žrtvovan za stvaranje veće i ljepše Hrvatske.
To katastrofalno stanje našega društva, to proklamirano sustavno uništavanje svega dobroga u njemu, doveo je gotovo do savršenstva zatvorenik apsane u Salzburgu, a nastavlja njegova sljednica koja stanuje u stanu kojega je dobila po zakonu, ali po kriterijima Glembajevih.
To je poanta prijedloga za nagradu uratka Radio Ogulina! Ako to niste skužili onda poslušajte zapis sa skupa »Našoj Ivani« u četvrtak 5. svibnja ove godine ispred mjesta gdje je bila rodna kuća Ivane Brlić Mažuranić i izjavu našega gradonačelnika kako je Ivana bila hrvatski Anderson (!?). Ma što to značilo.
Post je objavljen 08.05.2011. u 06:00 sati.