Duhovni pad, tjeskoba, nesnosna težina, breme koje svakim danom raste sve više...nije to ništa nova pod suncem. Ovo ne znaći da nevolja nije stvarna nego da onaj tko to nikada ne prolazi vjerojatno uopće nije kršćanin.
Biti Kristov i boriti se sa kušnjama, dva su nerazdvojna pojma. Isus se nije šalio, niti je pretjerivao kada je kazao 'nisam vam došao donijeti mir...'
Za nas nema mira, postoje samo trenutci zatišja izmedju dvije bitke, to veče što više rastemo u Gospodinu. Dakako, nije sve samo teret, bol i patnja - nije naš Gospodin svirep ni nepravedan. Uz kušnju dolazi i radost koja nije tek puka sreća nego mnogo,mnogo više...
Nije nam nepoznato, vjerujem, da je sva tegoba i zbunjenost koju prolazimo samo još jedna kušnja koju valja proći, jer kako to krasno i istinito kaze Pavao u Rim.5:3-5:
"Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje."
Ako ovo razumijemo, tada znamo da su nevolje neumitne, ali i da nisu slučajne. I dok nas neprijatelj želi izmoriti, zbuniti, skrenuti s puta, obeshrabriti i natjerati da odustanemo kako bi nas uništio i tako napakostio Bogu, znamo da Bog dopušta da neke od tih stvari dopru do nas kako bi smo se jačali, gradili i napredovali suoćeni s njima.
Zato ne čudi ono što znamo i što je pisano: da Bog neće na naša pleča staviti večeg tereta od onoga što ga mi možemo nositi. Problem je samo što mi taj stih obično shvaćamo kao da će nevolja 'biti krojena po našoj mjeri', a ona uvijek izgleda mnogo, mnogo veća. I ne samo što izgleda veća, nego ona to uvijek i jeste!
Nevolja i teret često su iznad naših snaga, ali Bog nije rekao da mi moramo nositi čitav teret, nego je kazao da nećemo morati nositi više od naših mogučnosti. Ovo jednostavno znaći da će on ponijeti razliku tereta! Ali kada će on to uraditi? Odmah? Ne, nego tek onda kada mi u vjeri podmetnemo naša leđa pod breme i upremo se uspraviti. Tek tada će on posegnuti svojom rukom da nas rastereti za ono što ne možemo nositi.
I tako se sve dešava u savršenom skladu sa voljom Božjom: mi prihvaćamo nevolju u pokornosti prema Kristu i prolazimo kroz krizu vjere, te uočavajući kako je velika i teška nevolja koja nas je snašla, odlučujemo ne vjerovati svojem umu i ljudskoj logici, te protiv svakog razuma krećemo dalje. I napokon radimo korak u vjeri hvatajući se da uradimo nemoguće. Tada Bog, koji je 'Bog nemogućeg', čini nemoguće mogućim i problem se rješava. Iz ovoga Bog izlazi proslavljen, a mi ojačani u spoznaji veličine, vjernosti i sile Božje, dolazimo još jedan korak bliže onome što Bog želi da budemo.
"Ne govori Bogu kako je velika tvoja nevolja" netko je kazao "nego kaži nevolji koliko je velik tvoj Bog". Ili kako je to predivno baš na dan svoje smrti objavio naš dragocjeni brat u Gospodinu, David Wilkerson:
"Ti koji prolaziš kroz dolinu sjena smrtnih čuj ovu riječ: Plakanje će trajati nekoliko mračnih, strašnih noći – a u tom mraku ubrzo ćeš čuti Očev šapat: "S tobom sam. Sada ti ne mogu reći zašto, ali jednoga dana sve će to imati smisla. Vidjet ćeš da je sve to bilo dio mog plana. Nije to slučajno. Što se tebe tiče, nisi podbacio. Čvrsto se drži. Dopusti da te u trenutku tvoje boli zagrlim."
Koje veličanstveno ohrabrenje za svakoga tko se suoćava s kušnjama i kome zli šapuće na uho laž da nije dostojan, da je promašio, da je preslab i da sve to na koncu više nema smisla!
Post je objavljen 06.05.2011. u 16:42 sati.