W.Arntz, B.Chasse, M.Vincente
Izdavač: VBZ
Što znamo, znamo. Što znamo, ne znamo. Što ne znamo, ne znamo.
Postavljajući si dublja pitanja, otkirvamo nove načine bivanja u svijetu. Ona unose dašak svježine. Život postaje radosniji. Nije trik u tome da budete u znanom, već da živite zagonetku. F.A.Wolf
Kad bismo sada, i bez neposredne krize /bolest, nesreća,.../ mogli sakupiti istu vrstu strasti s kojom si inače postavljamo velika pitanja o životu, tko zna što bi se dogodilo?
Kako kaže dr. Wolf, postavljanje velikog pitanja može otvoriti nove načine bivanja u svijetu. Može biti katalizator transformacije. Rasta. Nadrastanja. Kretanja.
Čim više krijes znanja raste, tim se više tame otkriva pred našim zapanjenim očima. T.McKenna
Isprazniti šalicu znači napraviti mjesta za velika pitanja. To znači biti otvoren, stvoriti u sebi preudvjete da možemo prihvatiti, u ovom trenutku, ne-znanje. Iz toga će svanuti veće znanje.
Otkiro sam kako otkrivam posebno uzbuđenje u onom trenutku kad odjednom shvatim da ne znam odogovr na nešto. Sviđa mi se dolaziti na rub litice svoga uma.
Život je vječan, baš kao i mi. Moramo početi tražiti više smisla u tome što jesmo. Ustvari, smisao toga što jesmo tek treba otkriti, i to je naša uloga. Ramtha
Jučerašnje teorije pslužile su kao platforme da se popnemo više, kako je to misli i Sir Isaac Newton kad je rekao: Ako sam imao privilegiju da vidim dalje od drugih, bilo je to stoga što sam stajao na ramenima divova.
To i jest točno. Kad se oslobodite vlastitih predrasuda o samome sebi, razvit ćete se više nošto ste ikad mislili da možete.
Raditi uvijek iste stvari, ponovno i ponovno, a očekivati različit rezultat, jedna je od definicija ludila. Einstein
Vedrome srcu dostupne su sve dobre stvari! Ramtha
Ništa nije bilo samo za sebe; svaki dio bio je u odnosu sa svim drugim dijelovima.
Božansko je u nama. Znanost i duh nisu toliko različiti. To su različite discipline koje pokušavaju shvatiti istu stvar.
Jeste li vi otmičar vlastite potrage za istinom?
Ako sam spremna otvoriti oči novim mogućnostima, moja se stvarnost može promijeniti.
Pokazalo se da su ti mali čvrsti atomi, u svojim skladnim malim orbitama, u stvari samo paketi energije. Onda se pokazalo da zapravno nisu ni paketi energije, nego trenutačne kondenzacije polja energije... naravno, kao što znate, svaki atom gotovo se u potpunosti sastoji od 'praznog prostora', do te mjere da je gotovo ravno čudu što ne propadanemo do poda svaki put kad pokušamo sjesti na stolicu.
U materiji zapravo nema ničega – potpuno je nesupstancijalna. Najčvršća stvar koju možete reći o svoj to nesupstancijalnoj tvari jest da je više nalik na misao; ona je poput zgusnutog bita informacije. J.Satinover
Primjetio sam da neki ljudi misle kako je postavljati pitanja poput 'Što je stvarnost?' besmisleno i da nema veze sa svakodnevnom realnošću. No pretpostavimo na trenutak da je vanjski život, onaj 'tamo', izgradila naša percepcija. Kako mijenjamo temelj koji stvara taj svijet? Isprobavamo li i mijenjamo li stvari 'tamo' u tom svijetu? Pa, to je nešto što većina nas stalno pokušava, a nikad ne upali. Jeste li ikad pokušali pobjeći od neke situacije i shvatili da vas vaši problemi posvuda prate? Pa, naravno da je tako. To je zato što niste ia sebe ostavili svoj živčani sustav. I dalje jednako reagirate na iste stare podražaje. Koji je dakle bolji put? Znajte: stvarnost u potpunosti ovisi o nama.
Ako je sve što percipiram temeljno na onome što već znam, kako ću ikada vidjeti nešto novo? Ako nikada ne vidim ništa novo, kako ću se promijeniti? Kako ću rasti?
Mi zapravo ne percipiramo realnost, mi vidimo sliku realnosti koju je izgradio naš mozak na temelju ulaznih osjetilnih podataka, plus nebrojenih asocijacija izvučenih iz nepreglednih neuronskih mreža našega mozga. Ovisi o tome kakva su bila vaša iskustva, kaže dr Newberg, a način na koji na kraju obrađujete podatke zapravo stvara vaš vidljivi svijet... Mozak je to što konačno percipira stvarnost i stvara za nas naše tumačenje svijeta.
Ako mi stvarnost gradimo od već postojećih pohranjenih sjećanja, emocija i asocijacija, kako ikada opažamo nešto novo?
Ključ je novo znanje. Proširujući svoju paradigmu, svoj model onoga što je stvarno i što je moguće, dodajemo nove opcije popisu koji naš mozak nosi sa sobom. Upamtite, taj popis je samo radni opis stvarnosti koji se temelji na našem osobnom iskustvu, to nije stvarnost sama. Novo znanje može otvoriti našu svijest novim tipovima i razinama percepcije i iskustva.
Da bismo proširi svoju paradigmu i otvorili se većem životu, mi trebamo i iskustva.
Kad se sve zbroji, bar u mjeri do koje se znanost danas razvila, vrijedi sljedeće: mi stvaramo svijet koji opažamo. Kad otvorim oči i pogleam oko sebe, to što vidim nije 'svijet', nego svijet koji je moja ljudska senzorna oprema sposobna vidjeti, svijet koji mi moj sustav vjerovanja došušta vidjeti i svijet za koji je mojim emocijama stalo da ga vidi ili pak ne vidi.
Svaki svjedok zločina vjeruje da je njegova ili njezina priča točna, ali ono što oni zaista imaju samo je njihova vlastita percepcija događaja.
Izgleda da, kako se novo znanje odmata, njihove svijesti dobivaju pristup drukčijim dijelovima filma.
Mi stvaramo svoje svijet, čitavo vrijeme i na bezbroj načina. Vid i percepcija jedni su od najočitijih, znanstveno potvrdljivih način ana koje to radimo. Vrhovno pitanje glasi: da li to tu prestaje? Je li to granica našeg utjecaja na svijet koji vidimo?
Svemir je esencijalno holografski, a sam razlog zbog kojeg osjećamo da jesmo 'u' stvarnosti, umjesto da samo 'opažamo' stvarnost, jest u tome što se naš mozak holografski spaja s 'onim vani' (u tom slučaju nestaju prostor i vrijeme) i tako nađe opažanje ne samo da se obrađuje u mozgu, nego se izmješta izvan mozga i prožima s 'onim vani'.
I zato bez obzira koliko kvalitetne bile naočale za gledanje virtualne stvarnosti, one vas nikad neće potpuno uvjeriti u to da ste 'u' toj stvarnosti.
Ali ako je stvarnost holografska, je li ju moguće izravno opaziti? Naša osjetila su ograničena; ona su kalupi za kolače koji se utiskuju u tu stvarnost. Međutim, istraživači svjesnosti izvješćuju kako je moguće svijet iskusiti u potpunosti, izravno, čitav svemir i svako zrno pijeska odjednom. A s tog je gledišta – sve što opažamo osjetilima – maya, iluzija. I tako su na kraju sve to samo gledišta.
Ako opažate samo ono što vidite, kako možete opaziti bilo šta novo?
Što ste spremni učiniti kako biste opazili nešto novo?
Ako misliš da si nešto shvatila – strpi se, ništa još nisi ni čula! Jedna od stvari kojima me naučila čitava ova kvantna ludorija, jest uživati u kaosu, prigrliti nepoznato, jer iz toga mogu izroniti prekrasna iskustva!
Promatrač neizbježno utječe na bilo koji promatrani proces, a mi nismo neutralni, objektivni svjedoci stvari i događaja.
I dalje postoji neslaganje i bjesomučna rasprava znači li to ili ne da ljudska svijest, da čovjek-promatrač (kao suprotnost ne-ljudima) dovodi valnu funkciju do kolapsa, a objekt promatranja iz stanja vjerojatnosti u konkretno stanje.
Stvarnost je nestvrdnuti žele. Naš potencijalni život je jedna velika neodređena kaša. A mi, upravo samim činom uplitanja, našim primjećivanjem, našim promatranjem, činimo da se taj žele stvrdne. Tako da smo mi sastavni dio čitavog procesa stvarnosti. Naše uplitanje stvara tu stvarnost.
I bilo da je riječ koja počinje sa S – svijest – jedini utjecajan čimbenik ili ne, činjenica da svako mjerenje mijenja fizikalni sustav samo po sebi je otkriće. Ono kazuje da ne možemo iz sustava uzeti nikakvu informaciju, a da pritom ne promijenimo fizičku komponentu tog sustava.
Ne mijenjate vi vanjsku stvanrost. Ne mijenjate stolce i kamione i budoždere i rakete koje polijeću – ne mijenjate takve stvari! Ne! Ali mijenjate način na koji percipirate stvai, ili možda način na koji o njima razmišljate, način na koji se osjećate uvezi s njima, kako doživljavate svijet.
Ali zašto ne mijenjamo kamione i buldoždere i ekološko naslijeđe? To je zato što smo izgubili moć promatranja. On vjeruje da je poruka kvantne fizike jednostavna: promatranje ima izravan učinak na promatračev svijet.
Time što sam postala perceptivnija prema onom što se zbiva 'unutra', i time što sam to koristila da promijenim svoju percepciju onoga 'izvana', otvorile su mi se mogućnosti u životu. Mogu vidjeti i učiniti stvari za koje nikad nisam mislila da mogu, a vrijeme se kreće mnogo sporije, takvim tijekom da mogu promatrati i odabirati, umjesto samo reagirati i kajati se.
Mi nešto percipiramo tek nakon reflekcije u zrcalu sjećanja. Upravo ta refleksija u ogledalu sjećanja daje nam onaj osjećaj 'ja-stva', toga tko sam ,konkretno uzoraka navika, uzoraka sjećanja, uzoraka prošlosti
Drugim riječima: sjećanje (prošlost)-percepcija-promatranje-(utječe na)stvarnost.
Je li onda čudno što prakse tipa 'tečaja čuda' naglašavaju oprost kao važan element u mijenjanju sadašnjosti? A sjetite se i Isusova učenja – koliko je samo poučavao o oprostu. I o percepciji: Izvadi naprije brvno iz svog oka pa ćeš tada jasno vidjeti kako da izvadiš trun iz oka brata svoga. I najvažnije: Ljubite bližnjeg svog kao samoga sebe.
Podnaslov ove knjige glasi: otkrivanje beskrajnih mogućnosti za mijenjanje vaše svakodnevne stvarnosti. Pa, ako se stvarnost sastoji samo od odgovora na pitanja, ili pak na stavove koje držimo u umu, a ti odgovori leže na kraju dugačkoga lanca sjećanja, zapažanja i promatranja, očito nije toliko posrijedi to kako mi mijenjamo stvarnost, koliko je zapravo čudno zašto tu svoju stvarnost stalno održavamo jednakom. U odgovoru na to pitanje nalazi se i ključ promjene.
Istraživanje svijesti nalik je na traženje naočala koje su vam na n nosu – ona je jednostavno uvijek tu, i zato se uzima zdravo za gotovo. Drugi je razlog taj što živimo u krajnje materijalističkom dobu, kojim dominira materijalistička znanost, drugim riječima, mi smo kao kultura zainteresirani za 'vanjske stvari', a ne toliko za 'ono unutra'.
Kao što su elektromagnetski naboj i električna i magnetska polja drugačije kakvoće ili prirode od čvrstih objekata koje razmatra newtonovski model, svijest je još suptilnija razina stvarnosti nego što su to čak i sile ili polja sila. Ali, ako to jest razina stvarnosti, i ako fizika namjerava iznjedriti pravu 'teoriju svega' tada će svjesnost u nju morati biti uključena.
Jaje ili kokoš? Svi mi funkcioniramo unutar 'znanstvenog modela koj kaže da se sve može svesti na puku tvar ili na puku energiju. Sve je zapravo energija, a materija je oblik energije'. Nadalje, prema tom modelu, svijest, kako ju mi doživljavamo, jednostavno je epifenomen. To znači d aje ona nusproizvod moždane aktivnosti; da nije stvarno fundamentalna.
'Pa ipa sve religijske tradicije širom svijeta na ovaj ili onaj način govore: Ne, to nije tako. Svijest je ono što je fundamentalno, a energija-tvar je produkt svijesnosti. To je glavni problem kojim se bavimo već dugo, dugo vremena, a da nismo u stanju razrješiti ga na bilo koji način.
Volim taj osjećaj koji imam kad se umirim, makar na trenutak, i primim znak niotkuda, i prema njemu onda djelujem. To je trenutak u kojem se zbiva magija.
Sve što jesmo rezultat je onoga što smo mislili. Um je sve. Ono što mislimo, to postanemo. Buda
Svaki govor, akcija i ponašanje su fluktuacije svijesti. Sav život izranja iz svijesti i njome se održava. Čitav svemir izraz je svjesnosti. Stvarnost svemira neograničeni je ocean svijessti u pokretu.
Ja stvaram svoju stvarnost.
Svaka kultura proizvodi starce u skladu s prevladavajućim stavom o starenju.
A tu su i Francuzi, čija kultura obiluje vinima, pušenjem, slatkišima, umacima prepunim kolesterola i koji duboku starost doživljavaju zdravi, mršavi i sretni. Mnoge su studije provedene u nastojanju da se dokuči u čemu je tajna, jer prema važećim teorijama oni bi trebali imati toliko operacija na srcu koliko imaju i slastičarnica. Ali nije postrijedi tajna nego – stav. Oni vole ono što jedu i nemaju pritom osjećaj grižnje savjesti.
Ako je to osobna stvar, tada je zovemo stavom, ako je kulturološka, zovemo je paradigmom, ako je univerzalna zovemo ju zakonom. Kako unutra, tako vani.
Živim život koji volim i volim život koji živim. Villie Dixon
Mi smo strojevi koji proizvode stvarnost. Čitavo vrijeme stvaramo efekte stvarnosti. Ako je znanje iz kojeg uzimamo informaicje maleno, imamo malu stvarnost. Ako ih uzimamo iz velikoga znanja, imamo veliku stvarnost.
Sve u vašem životu je frekvencija spedivična za to tko vi jeste. Pa ako želite odogovor na pitanje 'tko sam ja?' , samo pogledajte oko sebe, svemir vam uvijek servira odgovor.
Kao što je Don Juan rekoa Carlosu Castanedi u Putu u Ixtlan: Čitav život se na nešto žališ jer ne prihvaćaš odgovornost za vlastite odluke...Pogledaj mene. Ja nemam dvojbi ni kajanja. Sve što činim moja je odluka i moja odgovornost.
Dok sam razmišljao o brojnim implikacijama ideje da 'ja stvaram svoju stvarnost', jedno od većih pitanja koja su me mučila bilo je: je li moja kreacija fiksirani dnevni menu ili ala carte? Biram li svaki pojedinačni događaj ili 'paket aranžmane'? Mislio sam o Isusu i Pasiji. Je li on kreirao patnju i muku ili je odlučio svijetu donijeti novu svijest, a muka je bila dio tog paketa?
Pretpostavka je da je svijest temelj postojanja. Sve su to mogućnosti svijesti. Iz samih tih mogućnosti, svijest bira zbiljsko iskustvo koje onda manifestira, promatra... kvantna fizika govori o mogućnostima, ali kad pogledate sebe, koliko ste se puta zapitali 'ma koje mogućnosti'? Vaše pitanje o mogućnostima.../može se/ svesti na tako trivijalne stvari kao što je koji sladoled ću ovaj put izabrati, od vanilije ili čokolade, što u potpunosti ovisi o vašim ranijim iskustvima. Tako propuštate kvantnu fiziku svoga života.
Individualna svijesst konstantno skenira sve buduće mogućnosti, možda čak odlazi u budućnost da 'kuša' bi li nekog oženilaili ne, a potom se usredotočuje, ili kolabira tu odabranu mogućnost u realnost. O onome 'kako' u cijeloj se priči brine beskrajno interaktivni superinteligentni svemir koji automatski reagira na svijest jer ni on nije ništa drugo doli svijest.
Stvoriti svoj dan
Vaš bazen stvorene stvarnosti leži točno pred vama. Razmrljane preko čitavog zemljovida vremena, te mogućnosti čekaju 'kretanje svijesti' koje će određeni događaj dovesti do ozbiljenja. No recimo da ste vi malo proaktivniji – zemljividni aktivist koji ne želi sjediti zavaljen i čekati da mu list iz svemira padne u krilo, nego će krajoli mogućnosti sam zasaditi svojim svjesnim kreacijama.
Najpopularnija, najprivlačnija, najtraženija informacija u ovom filmu je ona o koneptu kreiranja vlastitog dana. Tu tehniku prvu je prenosio Ramtha svojim studentima i ona je i kamen međaš škole u Yelmu, Washington: Nijedan učitelj vrijedan svoga imena ne dopušta da mu se dan dogodi, on ga kreira.
Taj trenutak u kojem još niste onaj tko ste, najuzvišeniji je trenutak u kojem vidite ono izuzetno, u kojemu možete očekivati i prihvatiti neočekivano, možete očekivati da dobijete povišicu taj dan. Kad vi postanete vi, vaše očekivanje da toga dana dobijete povišicu u velikoj se mjeri smanjuje. I vi i ja to znamo. Ali u ovom stanju neuvjetovanosti vlastitim identitetom, možete stvoriti što god hoćete.
To ja govorim svojim studentima: prije nego što ustanete i sjetite se tko ste, stvorite svoj dan, vaša rutina će se promijeniti. Bit ćete donekle drugačija osoba, i dok zurite u pisoar, i dok se gledate u ogledalo. Nešto u vesi s vama bit će drugačije, i to će biti divno.
Život ne služi tome da pronađemo sebe. Život je tu da stvorimo sebe. G.B.Shaw
Ako se možete fokusirati i potpuno prihvatiti da ste izliječeni, to će se dogoditi, ali ono što stvarno ne prihvaćamo jest stupanj sumnje koji se skriva iza takvih afirmacija.
Morate imati znanje koje će vam omogućiti da snivate veće snove. Morate imati volje i strasti da iskoračite izvan granica vlastite udobnosti i vaše potrebe za konformizmom, da pokušate napraviti nešto što će čovječanstvo smatrati ludošću. A ipak, učinjeno bez pravog znanja, to i jest ludost. Učinjeno s pravim znanjem, smatra se junaštvom. Smatra se briljantnim. Smatra se genijalnim.
Kad god uspijemo proširiti vlastite granice, osjećamo se sretnima. Kad se naše granice stisnu, i mi se identificiramo unutar male čahure, postajemo nesretni. Zato se čitava ideja i svodi na proširivanje granica.
Znanje je največi pokretač. Kad bi jednostavno znali kakve mogućnosti život nudi, kakva viša stanja svijesti, mimo budnosti, sanjanja i spavanja, ponuditi životu, i kakav bi bio svijet da žive u zajedničkoj svjesnosti, ljudi bi bili motivirani. Jedini razlog što to nisu jest u tome što nismo izloženi znanju.
Današnji mediji, kakvu vrstu znanja današnji mediji predstavljaju ljudima? Jedva takvu i toliku kolika im je potrebna da ih navede da izađu van i kupe hamburger. To stvarno nije dovoljno. Nije dovoljno da bi ljude inspiriralo da shvate što je sve u životu moguće.
Ne vjerujte autoritetima, vjerujte vlastitom iskustvu.
Kako običan dan učiniti super neobičnim? Tako da umijete misliti o neobičnom. Dan onda takvim i postaje.
Jer kraljevstvo je Božje u vama. Luka 17:21
Uvijek svatko sam za sebe odabire na što će obraćati pažnju. Na što će se usredotočiti. Što će pustiti unutra. To je naš osobni izbor, u svako doba. Kriviti vanjske okolnosti znači obezvrijediti ono iznutra.
Sjetite se kako ste veliki: vi već jeste magičar.
Prihvati odgovornost za svoj život.
Nemojte snagu pridavati autoritetima i vjerujte vlastitom iskustvu. Zapamtite: vjera je motor kreacije.
Traži i naći ćeš, kucaj i otvorit će ti se. Matej 7:8
Pronađi one od kojih možeš učiti mudrost i – uči.
Trenutak prije nego što izustite laž, zapitajte se: što mi se najgore može dogoditi ako kažem istinu, i je li to čega bi me laž poštedjela dovoljno vrijedno da žtrvujem svoje magijsko naslijeđe?
Ne slušajte – gledajte unutra.
Nije to nikakvo čudo. Izračunato je da u ljudskom mozgu ima više mogućih veza no što je atoma u čitavom svemiru. Čak i kad je mozak mali, način na koj radi je nevjerojatan. Procijenjeno je da bi i najvećem superkompjutoru, kako bi riješio problem slijetanja ptice na granu u vjetrovitim uvjetima, bili potrebni dani da izračuna rješenje, ako bi ga uopće izračunao. Taj problem može biti i računski nerješiv. Ipak, ptičji ga mozak svaki put riješi, i to bez utroška vremena.
Ne samo da u glavi imamo tu fantastičnu stvar koja za nas može obaviti toliko stvari i pomoći nam u učenju, nego se može i promijeniti i prilagoditi, i može nas učiniti boljima nego što jesmo. Može nam pomoći da nadiđemo sami sebe.
A možda postoji i neki način na koji nas može zapravo i podignuti na višu razinu egzistencije, na kojoj možemo na dublji način razumjeti svijet i naše odnose sa stvarima i ljudima, i na kojoj, u konačnici, možemo stvoriti više smisla za sebe i svoj svijet. Postoji duhovni dio našeg mozga, to je dio u koji svi mi možemo imati pristup, to je nešto što može svatko od nas.
Ako nešto radimo stalno iznova, i iznova, i iznova, samom činjenicom da to ponavljamo, proces učenja, ma što god bilo to što učimo, postaje sve jednostavniji i polako postaje automatski. To nam počinje biti poznato. Počinje postajati lako. Počinje postajati prirodno i počinje postajati podsvjesno.
Temeljno je pravilo neuroznanosti da su oni živci koji se zajedno aktiviraju povezani u zajedničku mrežu. Ako nešto jednom napravite, labavo povezana zbirka neurona stvorit će mrežu, ali ako ne ponovite to ponašanje, ono neće 'utisnuti trag' u vašem mozgu. Kad se neki postupak ponavlja ponovno i ponovno, živčane stanice koje u tome sudjeluju razvit će sve snažnije i snažnije veze, i svaki put će biti sve lakše 'uključiti' tu neuronsku mrežu.
Ako se ponavljanje u neuromreži i dalje nastavlja, te navike postaju čvrsto umrežene u mozgu i postaje ih teško promijeniti. Što se neka veza češće koristi, ona postaje sve čvršća, bolje uspostavljena kao kad neprestanim prolaženjem utabate stazu u visokoj travi. To može biti prednost – uostalom, to zvoemo učenjem – ali isto tako može otežati promjenu neželjenog obrasca ponašanja.
Srećom, postoji i obrnuta strana: živčane stanice koje se ne aktiviraju zajedno prestaju biti povezane u mrežz. One gube svoj drugorajniji odnos. Svaki put kad prekinemo habitualni mentalni ili psihički proces koji se odražava u živčanoj mreži, živčane stanice i grupe stanica koje su međusobno povezane počinju otpuštati svoje veze. Npr. kad završite školu, i uz obećanje da ćete ostati u kontaktu, rastanete se od prijatelja s kojima ste toliko toga dijelili, najprije zaista šaljete razglednice jednom mjesečno, čisto da se javite jedan drugome, kako vrijeme prolazi, razaglednice se šalju eventulano za Božić, a veza između vas blijedi i nestaje.
Učiti zaista znači graditi nove strukture na temelju prethodnih struktura. Pogledajte bebe i vidjet ćete kako se ti temeljni koncepti formiraju pretežito na iskustvu.
Putem preispitivanja, možete ponovno proći kroz sve veze i pronaći zakopane pretpostavke koje djeluju kao okidač za vaše reakcije tijekom procesa koji se naziva asocijativno pamćenje.
Funkcije se distribuiraju na onoj količini mozga kojom raspolažu. U prirodi neuronskih mreža je da funkcioniraju na taj način.
S više mogućih živčanih veza no što je atoma u poznatom svemiru, mozak ima priličan problem: kako pronaći sjećanja. I kada vam put prepriječi poslovični tigar iz džungle, ili vam u susret dolazi, vidljivo pripita, teta Roza, kako vaš mozak dovoljno brzo pronalazi ono pravo sjećanje? Tu pomažu emocije.
One su i same dijelom neuromreža uključene u sve druge neuromreže. Te veze omogućuju mozgu da najprije pronađe ona najvažnija sjećanja.
Znači li to da su emocije dobre ili da su emocije loše? Ne. Emocije su napravljene tako da nešto kemijski učvrste u dugotrajnoj memoriji. Zato ih imamo.
Neuroplastičnost je glavni sastojak učenja,bolje učite nakon što ste se od srca nasmijali.
Mi smo predodređeni, stvoreni, oblikovani tako da se u kreativnosti i inteligenciji razvijamo čitavog života – ali da biste to postigli, morate dosegnuti unutarnju sposobnost mozga. A oruđe, odnosno ključ kojim ćete zaista holistički razviti mozak jest iskustvo cjelovite stvarnosti. Ono se postiže putem meditativnog stanja, takozvanog spiritualnog iskustva, iskustva jedinstvenog polja na samom izvoru misli.
Čini se nevjerojatnim da promatrač uopće može imati ikakvu moć nad svijetom. U određenom smislu, promatrač ni nema moć. U drugom smislu, promatrač ima nevjerojatno veliku moć. U smislu neimanja moći da tako kažemo, promatranja su obavljena na način na koji su obavljana ranije, opet i opet iznova, repetitivno. Tako dolazimo do točke u kojoj više ne vidimo ulogu svojeg promatranja, jer je ono postalo habitualno. To je kao neka vrsta ovisnosti o nečemu. Gubite sposobnost opažanja. Kad ponovno zadobijete moć opažanja, možete vidjeti da po svome izboru zapravo možete prepraviti, ograničiti ili promijeniti ono što vidite 'tamo vani'.
Umjesto da putimo mozak da vozi sam i da vozi nas, mi počinjemo koristiti mozak. Svijest preuzima dominaciju nad tijelom.
Ništa nije ni dobro ni loše, već ga mišljenje takvim čini. W.Shakespeare
Jedna od stvari koje sam nedavno vježbao je ulaženje i izlaženje iz emocije.
To mi je pomoglo da se sitreniram razumjeti da ja zapravo mogu birati. Ostati izvan je kao biti tihi promatrač. Ući unutra je kao zapasti u san nad kojim nemam kontrole.
Koja je dobra vijest? Za početak, opstanak. Vaše emocije pomažu vam u preživljavanju dajući vam bljeskovite reference putem kojih stvarate cjelovitu sliku i prije nego što znate sve njezine dijelove. A kada imate tijelo, to vam je itekako od koristi. Kretati se kroz život ispunjen emocijama znači imati izvorno iskustvo postojanja, osjećanja, ljubavi, mržnje, življenja. Bez tih emocija život bi bio dosadan. One su začini u kvantnoj juhi, one su boje u zalasku sunca.
Upravo sam shvatio da kreiram istu situaciju već desetljećima! Zašto? Zato da bih poslije mogao imati onu emociju tipa 'Jesam li ti rekao, pametniji sam od tebe, poljubi me u guzicu.' Ta je emocija za mene bila pokretač da budem bolji od drugih. A u podlozi toga je bila nesigurnost! Projicirao sam svoju vlastitu sumnju. Umjesto čitave te drame i motivacije i zadovoljstva koje se zbiva na jednom dosta niskom stupnju, mogao sam jednostavno stvarati. U tom trenutku konačno sam shvatio što to znači 'posjedovati emociju'. I jesam li se povukao? Prošlo je otad tri godine i nitko mi više nije rekao da nešto ne mogu učiniti.
Jedina razlika između rutine i groba u njihovoj je dubini. C.Garfield
Ovisnosti? Nemam ja niti jednu. No dobro, pa što, ovisan sam o nekoliko stvari. Na primjer, o nesigurnosti, stresu, zabrinutosti, o tome da uvijek moram biti u pravu, da sam pravedan, o tome da imam kontrolu, o bijesu, o neprilagodljivosti, o svom šefovanju, strahu... jesam li već spomenuo stres?
Ovdje smo zato da budemo stvaratelji. Ovdje smo zato da bismo nastanili prostor idejama i palačama misli. Ovdje smo zato da bismo učinili nešto od ovoga života.
Naša je svrha ovdje razviti svoj dar internacionalnosti. Naučiti biti učinkovitim stvarateljima.
Ovdje smo zato da napravimo nešto od sebe. Ovdje smo da bismo istražili krajnje granice stvaranja, ovdje smo zato da bismo nepoznato učinili poznatim.
Mi svoje tijelo kemijski pripremamo, putem misli, za doživaljavanje iskustva. Međutim, ako to svoje tijelo stalno kemijski pripremamo na isti način, kroz iste misli, za ista iskustva, tada kao ljudska bića nikada nećemo evoluirati.
Stvarati, evoluirati, razbijati stare obrasce, biti čarobnjaci - činjenica je da mi jesmo stvaratelji, da kreiramo svoja životna iskustva, da imamo te sposobnosti koje ukazuju na to zašto smo ovdje. Ukratko, tu su da ih koristimo, ili ih gubimo.
Na to se konačno sve i svodi – traženje užitka i izbjegavanje boli. To je ono što pokreće ljudsku evoluciju. C.Pert
Vezivanje za želju zvuči umnogome nalik na ovisnost o emocijama.
To vezivanje, prema budističkoj tradiciji, zauvijek nas drži u kotaču života, smrti i ponovnog rađanja, uvijek u krug, uvijek iznova. Kod svake ovisnosti riječ je tome da ste zaglavili u starim obrascima. Jednostavno mislite iste misli opet i opet, i niste u stanju misliti ništa novo.
Zato, bude li ti oko zdravo, čitavo će ti tijelo biti u svjetlu. Matej 6:22
Jedino mjena stalna jest. I Ching
Mi, ljudska bića, smo lijeni. Živimo u svijetu udobnosti i ako ono što tražimo ne dobijemo odmah ili brzo, gubimo strpljenje.
Ako je realnost moja mogućnost, mogućnosti svijesti same, tada se odmah javlja pitanje kako ju mogu promijeniti? Kako ju mogu učiniti boljom? Kako ju mogu učiniti sretnijom? Prema starom načinu mišljenja, ne mogu promijeniti ništa, jer ni nemam nikakvu ulogu u stvarnosti. Stvarnost je već tu. Njezini materijalni objekti kreću se svojim putanjama, svojim predodređenim životima. Ja, onaj koji doživljava iskustvo, nemam nikakve uloge. Prema novom načinu gledanja, da, matematika nam nešto daje, daje nam mogućnost koje čitav ovaj pokret može pretpostaviti. Ali ne može nam dati zbiljsko iskustvo kakvo ću ja imati u svojoj svijesti. Ja biram to iskustvo i stoga, doslovno, ja stvaram svoju stvanost. A. Goswami
Ne možete samo sebe promijeniti samo mislima. Ne možete jednostavno iskoristiti isti mozak koji vas već drži u škripcu da biste se iz njega izvukli i promijenili svoj život. Morate izaći izvan sebe da biste dobili širu perspektivu. Za neke ljude, to moće biti tako jednostavno kao leći u kadu i kontemplirati o stvarima, ili boraviti u prirodi, ili fokkusirati se, ili meditirati, ili hodati po žeravici... što god već bilo to što ljudima dostaje da bi se premjestili u drugačije stanje.
Ako to dobro učinimo, ako to dobro promotrimo, trebale bi nam se polako početi otkrivati mogućnosti koje imamo u svojim životima – to nije jednako onome što možemo predvidjeti, to je izvan naših predviđanja. Mora biti izvan naših predviđanja jer kad je tako, onda znamo da nam to dolazi od većeg uma.
Ako se to poklapa s našim predviđanjima, tada stvaramo samo još istoga. Kako bismo mogli stvoriti novi svijest ako možemo predvidjeti ishod? Mi ne stvaramo ništa novoga /kada/ tražimo povratni učinak u vlastitom svijetu. Mozak voli povratne učinke. On voli znati kada je uspio ili kad je zapravo dovršio zadatak tako da ga ponovno može napraviti.
Nije stvar u tome da kvantno polje ne reagira, riječ je o tome da mi moramo podignuti razinu vlastite volje i iskrenosti, i kad se to dogodi, tada ćemo vidjeti mjerljive rezultate u svojim životima.
Namjera je rezultat odluke /slobodna volja/ na promjenu, a ta doluka pomalja se iz želje za promjenom.
Morate se htjeti promjeniti. Mislimo htjeti promijeniti se, željeti to tako jako kao što ste željeli svoj prvi... što god to već bilo. Jer materijalni svijet, svijet materije, juri poput sata i opire se promjeni, dok ga nevidljivi svijet duha poziva naprijed. Treba izabrati u kojem svijetu živjeti.
Što je to za što želite i žudite da se ostvari? Zašto to želite? Odakle dolazi ta želja? Što ćete postići ispunjenjem te želje? Kako će se vaša stvarnost promijeniti ako vam se ta želja ostvari? Hoće li se i vaša paradigma promijeniti? Jeste li spremni odustati od svega u svojoj sadašnjoj paradigmi da biste ostvarili tu želju? Morate li?
Kako da sve ove nove informacije uklopim u svoj život i izazovem stvarnu promjenu? Kako da to prevedem iz filozofije u iskustvo? Prije sam živjela sretno u svojoj prizemnoj stvarnosti, sudarajući se s realnošću. O sebi sam mislila kao o 'slučajnom stvaratelju'.
Ja stvaram svoju stvarnost temeljeći ju na svom emocionalnom stanju koje biram jer je moje tijelo postalo ovisno o nekim iskustvima /emocijama /kemikalijama. Ta iskustva u mom se mozgu umrežuju na temelju starih iskustava, starih podataka. Kako da se, dakle, uzdignem iz svog stanja emocionalne ovisnosti u više stanje ili na višu razinu sebe same, i kako da odatle stvorim nove emocije? Kako mogu 'zavladati' emocijom? Što to znači?
Za mene zavladati emocijom znači da ona više nema moć nadamnom ili nad mojim izborima. Ja biram svoje emocionalno stanje; ne bira ono mene. Jednom kad zavladam emocijom to ne znači da tu emociju neću nikada više doživjeti. Kad se pojavi, ja ne paničarim i ne pokušavam ju potisnuti. Ne dopuštam joj da projuri i opustoši moj sustav. Promatram.
Kako da počnem – odakle da krenem? Pa ako su emocionalne ovisnosti ono mjesto iz kojeg sam kreirala svoju stvarnost, onda idem odatle. Pokušavam raditi samo na jednoj, ali ubrzo shvaćam da je mnogo njih međusobno povezano i da trag vodi unatrag do jednog ili dva iskustva koje sam imala ranije u životu.
Dakle, najprije priznam da sam ih imala – osvijestim ih.
Sljedeći korak je uzdignuti se s onu stranu osuđivanja. Otkrila sam da jednom kad pronađem ovisnost, provedem neko vrijeme osjećajući se loše u vezi s njom, osuđujući sebe, a zanimljivo, sebe bih osuđivala baš iz pozicije to svog ovisničkog stanja. Evo jednog primjera: ja sam ovisna o neupsjehu. I onda si predbacujem što nisam bila dovoljno sposobna da se uzdignem iznad svog neuspjeha (što je već samo po sebi neuspjeh!) uh! Podsjećam se da to nije samo moj problem. Svatko je o nečemu ovisan, i svatko, pa i ja, može promijeniti svoje ovisnosti. No osuđivanje je jedna od tih stvari koje su čudnovato duboke. Krivnja i osuđivanje kao da su u nas umrežene još od stoljeća moralnosti koja nam je silom nametana. Pa čak i ako mislite da niste skloni osuđivanju, ono je tu negdje u vama. I što onda radim?
Provedem nekoliko dana zapisujući svaku emociju koju osjetim, svaki put kad ju osjetim i svaki događaj koji je s njome povezan. To je vježba koja zaista otvara oči. Nije da se ja osjećam kvalificiranom da bih izvodila vježbe (ups, neuspjeh!), ali to mi zbilja pomaže da vidim svoje ovisnosti. Radim to svakih nekoliko mjeseci.
Jednom kad napravim listu, počinjem narušavati svoj obrazac. Svaki put kad osjetim emociju o kojoj sam ovisna, stanem i postavim ova pitanja: trebam li zbilja nastaviti s ovim, kome/čemu to služi, hoće li to riješiti problem, zašto na to gledam kao na problem, hoće li me to unaprijediti?
Odgovaranje na ova pitanja omogućuju mi da neko vrijeme posvetim promatranju kako bih počela uviđati da mogu izabrati svoje emocionalno stanje – na način da ono utječe na moju stvarnost i unapređuje me. Shatila sam još nešto, da postoji mnogo slojeva emocionalnih ovisnosti. Ljutnja je nusproizvod ogorčenosti, koja je nusproizvod neuspjeha, koja je nusproizvod viktimizacije, i tako dalje. Nakon što prebrodim onu emociju koja mi govori 'ovo je nemoguće, nikad to neću riješiti', zapravo počinjem uviđati zabavnu stranu čitavog procesa. U kojem gradim samu sebe, od iznutra prema vani, umjesto da se osjećam kao da to izvanjsko gradi mene!
Nije uvijek posrijedi nešto veliko, niti očigledno. Morate se zagledati duboko, do u najmanje sitnice, kako biste dospjeli do velikog (zvuči pomalo kao kvantni svijet). Promatram svoju okolinu – svoju stvarnost – svoje ljude, mjesta, stvari, vrijeme i događaje. Promatrajući te stvari, mogu vidjeti kako su moje ovisnosti izgradile moju stvarnost. Također mogu vidjeti kako te ovisnosti i dalje mnome upravljaju dovodeći me u određene situacije.
Primjer: u jednom razdoblju svog života svaki sam dan kasnila na posao. Bez obzira na to koliko rano bih ustala i bez obzira na to koliko bih se trudila da stignem na posao na vrijeme, zakasnila bih. Uvijek bih zaglavila iza onog školskog autobusa. Svaki dan bio je to isti prokleti autobus, zbog kojeg sam se nervirala i dolazila na posao u žurbi i vrlo uzrujana. Osjećala sam se kao da nikad ništa neću uspjeti obaviti. Bila sam zajedljiva, i svi oko mene bi hodali kao po jajima. Bila sam na polovici svojih dvadestih i imala sam posao na kojem bi većina ljudi očekivala nekoga starijeg. Bila sam iskompleksirana. Ja ne zaslužujem ovaj posao, ja to ne mogu, nitko me ne poštuje. Mislim zbilja, ako se ne mogu čak ni pojaviti na vrijeme, ne bih ni trebala biti ovdje. Sada vidim da j eonaj autobus bio moja vlastita kreacija koja mi je pomagala da zadovoljim svoju kemijsku potrebu za neuspjehom. Dobro sam se nasmijala kad sam to shvatila.
Uzimajući vrijeme za promatranje same sebe, svoje stvarnosti, svog emocionalnog stanja, mogu odabrati ono što će me pogurnuti na bolji put, umjesto da se odbijam o zidove i kupujem cipele.
Ono što vrijedi za sve žive sustave, ono što se ne kreće, ne mijenja se i ne razvija, to stagnira i umire.
Što smo zapravo mi? Mi smo manji od najmanjeg djelića vremena, od nulte razine energije, ukoliko je to uopće moguće razabrati. Onda, koliko smo mali? Mi smo na nultoj točki i flukutiramo naniže od te vrijednosti. I tako on kaže svojim učenicima da Kraljevstvo nebesko nije na nebu. I vidi, mnogi će reći da je ono ovdje, ili da je ondje. Ali u stvarnosti, zrno gorušice, najsitnije od svih zrna, ono je kraljevstvo nebesko. I što to znači? Znači da smo to mi i tamo ćemo naći svoju vječnost, tamo gdje smo uvijek bili i gdje ćemo uvijek biti. Znači i da je sebstvo manje od zrna gorušice, a kraljevstvo u kojemu prebiva Bog još je i manje. A to vam je u skladu s kvantnim svijetom koji izgrađuje velike, trome distrakcije zvane stvarnost.
Bizarne su to ideje, da u ovom nepreglednom svemiru, u kojem ima više galaksija nego zrnaca pijeska u svim zemaljskim oceanima, da u čitavom tom ništavilu jedna grupa ljudi – pa, zapravo grupa muškaraca – na našem malom planetu drži ekskluzivnu franšizu na zlatna vrata raja. A sva ostala bića u svemiru provest će vječnost pateći u paklu. Teško je zamisliti nešto bizarnije. A ako je Bog u kojeg vjerujete takav, samo se trebate zapitati: na koji način to utječe na vaš pogled na svijet?
Pa ipak, stotine milijuna ljudi učilo je živjeti u strahu od toga da čini nešto pogrešno, u strahu od prokletstva i strahu od života.
Ne osuđujte, pa sigurno nećete biti osuđeni! Opraštajte, pa će vam biti oprošteno! Luka 6:37
Ili kako smo već više puta rekli, vaš unutranji stav reflektirat će se na vanjsku stvarnost.
Podrijetlo patnje je u vezivanju za prolazne stvari i u neznanju koje iz toga proizlazi. Patnja nije posljedica nezadovoljstva nekog gnjevnog, ljubomornog ili zavidnoga Boga, ona je jednostavno posljedica neznanja.
I kao takva, ona nije kazna, nego putokaz, znak, nešto što vas gurka na pravi Put.
Isus reče: Kad spoznate sebe, tad ćete i biti spoznati, i razumjet ćete da ste djeca živog Oca. Ali ako sebe ne znate, tada ćete živjeti u siromaštvu, i siromaštvo ćete biti. Tomino evanđelje
Kada kažemo da je kraljevstvo Božje u vama, kako to kaže i Isus, radije nego da je Bog u vama, tada govorimo o potpunoj identifikaciji vlastitoga bića s božanskim izvorom koji i jest u temelju svega. M.Ledwith
Budi ta promjena koju želiš vidjeti u svijetu. Ghandi
Zašto bismo mi bili promjena koju želimo vidjeti? Zbog toga što smo prepleteni sa svime ostalim. Svaka misao se računa. To tko smo mi tiče se svakoga. Što ako je sve zaista tako jednostavno?
Trebamo se pokloniti višemu umu koji tu energiju formira u oblike stvarnosti o kojima mi u svojim životima tek trebamo sanjati. Mi to i dalje percipiramo samo kao kaos, ali taj red je nedvojben. On je iznad nas. On je dublji. Ramtha
Danas je ideja o planetu kao velikom živom biću, s rijekama kao cirkulacijom primjerice, uobičajena misao.
Koja je definicija bilo kojeg čuda? To je nešto što se zbiva na neobičan način, izvan okvira društvene prihvatljivosti, znanstvene i religijske prihvatljivosti. I upravo izvan tih okvira postoje ljudski potencijali. Kako da dospijemo do tamo? Moramo nadvladati emocionalna stanja u kojima živimo na svakodnevnoj razini. Naše vlastite osobne sumnje. Našu osobnu nevrijednost. Našu vlastitu letargiju i malaksalost. Naše vlastite glasove koji govore da nismo dovoljno dobri ili da to nije moguće.
Kako možemo reći da smo živjeli ispunjeno svaki dan ako smo samo proživljavali iste one emocije o kojima smo svakodnevno osvisni? Ono što zapravo govorimo jest – moram ponovno potvrditi tko sam i što je moja osobnost, moram učiniti ovo, moram ići tamo, moram biti to i to. Učitelj je prilično drukčije biće. To je oanj koji dan vidi kao priliku u vremenu da stvori avebuhe stvarnosti i emocije koje još nisu stvorene, ili stvarnosti koje još nisu stvorene, tako da dan postaje oplođivanje beskonačnih sutra.
Koji k.. TI uopće znaš? Stvarno. Najkraći odgovor na ovo je: pokušaj. Isprobaj sam. Ispitaj to do kraja. Upamti, odgovori su ionako izrazito osobni i to je razlog što vam nećemo ponuditi kvantnu kuharicu s receptom kako si skuhati prekrasan život. Dobra i loša vijest je da samo vi znate.
No, jednom kad je proces eksperimentiranja s vlasititim životom započeo, sve te informacije kroz koje smo prolazili i sve to znanje o stvaranju i emocijama i ovisnostima, o izborima, o promjenama, namjeri, o asocijativnom pamćenju, sve će ući u igru. Paradigme i neuromreže koje ograničavaju stupanj vaše slobode skočit će vam u lice. Vjerovanja koja guše vaš besmrtni duh vrištat će vam u uho. Bit će to kaos, urnebes. Hura – bit ćete živi.
Pravo na prosvjetljenje stekli smo rođenjem. Umreženi smo za to. To je ono iskustvo za koje je mozak i napravljen. J.Hagelin
Imamo zapanjujući mozak – najsloženiju strukturu u poznatom nam svemiru – koji se može preumrežavati i stalno se preumrežuje kako bi do maksimuma doveo sve ono što želite iskusiti. Kao će se mozak, na temelju tog novog iskustva, umrežavati – to je u vašoj nadležnosti. A tu je i tijelo: samo se liječi, samo se umnaža, i suočimo se s tim – lijepa je to stvar. I um, koji je sposoban prekapati po najsićušnijim dijelovima prostora i vremena i potom narasti i kontemplirati o Velikom prasku. I iza njega.
I unutra. Svijest istražuje svijest i eto nje s tako ludim idejama kao što su: svijet je suštinski prazan, sve što percipiramo je maya, iluzija, i svi smo temeljno povezani – mi smo jedno.
Veliki umovi pričaju o idejama
Prosječni umovi pričaju o događajima
Mali umovi pričaju o ljudima.
Svaka pojedina stanica našeg tijela špijunira naše misli.
Dosada je znak da je vrijeme za promjenu. A što se događa kada promijenimo svoju svijest? Mi mijenjamo položaj na kojem sjedi promatrač u našem mozgu. To pokreće ispaljivanje novih neurona, pri čemu je začja rupa više poput crvotočine koja nas prebacuje u novu neuromrežu u mozgu.
Post je objavljen 06.05.2011. u 14:57 sati.