...maši ručicama, maši, maaaši..
tup
..e, jebiga
drugi put ćemo vježbati let sa zemlje, malo je lakše, nego ovak-tješila me majka
nakon što je odustala od toga da me nauči letiti
branila me je, pred drugim ptićima- nije svaka duša za let stvorena. twirla malo jebe gravitacija, on će pješice...
i tako, pamtim da mi je mahala rukom i uzviknula:-samo ravno i ne skreći s puta, sine!
znao sam da se opet radi o nekom pjesničkom izrazu, jer nevidjeh pred sobom ništa s čega bih mogao skrenuti
nigdje staze, nigdje puta
a pjesnički izrazi moje majke su me koštali bolne trtice, već mnogo puta
pa sam se odlučio ne obazirati
i udario pravo kroz šumu
krivudajući
imao sam negdje papirić
na kojem mi je dala upute, što trebam uraditi
kad me zatekne noć
ali, nije mi mnogo koristio, kad ga nisam u tami vidio pročitati
odlučio sam, stoga, nakon što sam nos par pute razbio o stabla,
malo se primiriti
dok ne svane
tad ću pročitati upute
i krenuti dalje
i čekao
i čekao
i čekam
ali nikako da svane
ja jesam strpljiv
ali zbilja,
nigdje noć ne traje toliko dugo ,
kao u začaranoj šumi
ček
mislim da je na papiriću pisalo
mrak ne postoji, on je samo odsustvo svjetla
(izvor: papirić o postanku...op.a. )
Post je objavljen 05.05.2011. u 17:35 sati.