Marketing
kao mala pješčana oluja
"Katkad je sudbina kao mala pješčana oluja koja stalno mijenja smjer.
Ti promijeniš smjer, ali pješčana oluja te progoni. Opet skreneš, ali oluja se prilagodi. Neprekidno se tako igraš...
Zašto? Zato što ta oluja nije nešto što je zapuhnulo iz daljine, nešto što nema nikakve veze s tobom. Ta oluja si ti. Nešto unutar tebe..."
čitam Murakamija.
ovo me podsjetilo na tebe pa sam se digla s kauča da ti prepišem
... napisala mi je u ponoć moja sjajnooka prijateljica.
bio je to drugi citat o sudbini, adresiran na mene u razmaku od par dana koji me jako pogodio. ja ću uvijek jedino od citata strahovati...
razmišljala sam puno o sudbini ovih dana. nekoj drugoj sudbini. sudbini sa S. i jednoj drugoj sjajnookoj prijateljici.
sunčane naočale koje nosim i iza kojih sam skrivala svoje suze koje su u stvari bile njene... ona ih je izabrala. bez trena dvoumljena, sigurnom rukom, sjajnim pogledom i iskustvom vlastite ljepote koju nije svojatala, jer joj je već u potpunosti pripadala. i izvukla je te naočale iz velike gomile na pultu meni neodlučnoj , u toj jednoj zanosnoj, nepogrešivoj kretnji, sjevnula čarobnim osmijehom i rekla - evo, to su te. i bile su... uistinu su to bile te. i još su...
govorila sam si ovih dana;
bila je čisti osmjeh... ona ne bi htjela da plačeš nad njom.
bila je čista vedrina... ona ne bi htjela da si tužna.
pa sam tugu pokušala pobijediti. neke stvari je jako teško pobijediti, čak i kad si osuđen na pobjede.
no noćas sam shvatila da sam bila u krivu. potpuno. potpuno...
jer... ona si nije dozvolila biti tužna zbog - sebe. i to je drugo. i to je jedino Vida. iznimna, jedinstvena, od samog života veća. i od jutros mi je lakše, jer znam da smijem biti tužna, jako tužna, i da time ne krnjim ljepotu svijeta koju je ona posložila više nego itko koga znam, koga sam znala - u jednoj zanosnoj životnoj kretnji, sigurnom rukom, sjajnim pogledom i iskustvom vlastite ljepote koju nije svojatala, jer joj je u potpunosti pripadala. svojom predivnom dušom... pobjednicom. Vida je najveća pobjednica koju niste upoznali.
nekad pomislim da i sama širim vedrinu...
i na nekoj razini, na puno razina… znam da je to istina. a opet...
puno sam ljudi učinila tužnima baš zato jer sam ih dodirnula svojom sigurnom rukom i sjajnim pogledom. i gledam u Murakamija i vidim... poharala sam te ljude kao oluja, a da u stvari nisam ni zapirkala. sjedila sam u svojoj ljuljačci vjetrova zaigrana sobom. sudbina... sa s.
moja.
pa onda pomislim na druge ljuljačke vjetrova. ovaj blog. ili onaj. od kojih često tako jako zebem. drhturim.
i znam dobro da je to zato jer se njišem gola na vjetrometini na koju sam u jednom davnom času stavila svoje srce, u jako davnom času u kojem nisam znala gdje ću sa sobom, a pogotovo - kamo s njime, no sada nemam kud, sada sam eto na toj vjetrometini - "doma", jer... home is where a heart is. i osjetim da se moram maknuti s ovog mjesta, baš zato jer je srce zakopano tu negdje ispod redova, jer frule od šiblja koje ovdje rastu tako nepodnošljivo glasno pjevaju mračne istine o meni. ali taj oćut odlaska je uvijek nadasve bolan.
i još shvatim i to da me ta tessa s kojom se vječno borim za svoju životnu trasu, za svoju "sudbinu sa s"... prerasla. bila je mala i sitna i zakopana u meni, i ja sam je učila govoriti i tješila je i odgajala je i korila je i lupala je po prstima uvijek gladnu, ali narasla je, od mene je rasla, i progovorila je svojim glasom, jasnim i glasnim čak i kad priča nerazumljivo i potpuno neobavještena o meni zanesena tom tlapnjom da me zna... a ne zna me, a ja je opčinjena gledam mala i sitna... jer... ona je i dalje ona stvarnija ja.
jučer sam usred najveće poslovne gužve napisala nekome otprilike isto ovo...
rekao je...
Ne trebaš se odreći Tesse. Samo malo više misli na Suzanu.
Tessa je divna vila iz šume veprova i umjetnica s kockicama sa slovima i još puno toga, ali ona nije ni do koljena Suzani. Tessa je bajka, ali nju ne možeš nikad držati za ruku. (Suzanu možeš - za desnu, naopaka je, hoda s lijeve strane.)
i osjetim da želim biti lijepa iznutra, za nekoga tko je lijep iznutra, a ne oluja poharana svojim vihorima, pa čak i onda kad se dokono njišem u proljetnom vrtu, i osjetim da želim biti zaglađena i mirna i očišćena od tesse... i da znam hodati životom držeći se za ruke, svejedno po kojoj strani, a ne da me se uvijek treba pecati po oblacima mrežicom za leptire... i poželim da ne bježim ni u poniranje, a niti u let... jer netko mi je rekao da je razlika i tako jedino u mediju... i poželim otići s te vjetrometine.
a opet...
kako ću bez nje?
ta vjetrometina...ta tessa...
to je moja duša...
kako ću bez duše?
"Znakovi pored puta"
"Posrnut ćeš, ali nećeš pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam pad, nećeš se povrijediti nego ćeš, čim se pridigneš, produžiti mirno i bodro svoj put.
Različita si od svega oko sebe, sve ti prijeti i sve te ugrožava, ali ti se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u tebi, od začetka tvog, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega što te okružuje.
Samo ćeš cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog svog neprirodnog položaja u svijetu u koji si bačena.
Tako se može reći da ti je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga patnja i sigurna pobjeda,
"Znakovi pored puta", I. Andrić
ja ću se uvijek jedino stihova bojati
od citata strahovati...
tessa k
Post je objavljen 05.05.2011. u 06:33 sati.