Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/homoludens

Marketing

Papa: visoki gost ili obični turist?



Prije nešto manje od mjesec-dva na e-mail sam dobio poziv za sudjelovanje u istraživanju o nadolazećem papinu posjetu. Pitao sam se tada, a pitam se i sada, trebam li o tome imati ikakvo mišljenje jer nisam navikao misliti pod svaku cijenu (makar i u istraživačke svrhe), niti sam poklonik anketa u kojima samo trebam pronaći tvrdnju s kojom se slažem (kao da je riječ o restoranskom meniju). Odlučio sam ne sudjelovati u istraživanju jer svoje DA ili NE (koji su uglavnom osjetljivi samo na jednu stranu priče, a koju ostrašćena masa uspješno pretvori u jedinu) ne mogu osloboditi subjektivnosti rođene u neznanju. Naime, ne znam koliko su svi dosadašnji posjeti, svih drugih državnih poglavara, uopće koštali nas domaćine i koliko je od tih posjeta bilo neke ekonomske, društvene ili političke koristi, jer svjedoci smo kako zadnjih 20 godina Hrvatska luta svijetom tražeći, ponajprije političko, zaleđe i kako gubi naklonost čak i onih što su u osvit borbe za neovisnost nudili i svoje stjegove. Doista ne znam koliko je krizne 2009. novca utrošeno na posjet kineskoga predsjednika Jintaoa i 200 poduzetnika koji su s njime doputovali, ali znam da nakon toga hrvatski izvoz u Kinu nije doživio nikakav urnebesni uzlet (pročitao sam negdje da nam je Kina na 4. mjestu po uvozu, dok smo mi njoj iza 40. mjesta po izvozu: kako i ne bi kada su neki proizvodi, koje smo izvozili u Kinu, danas, 30-40 godina kasnije, proizvodi koje uvozimo iz te iste Kine). Ako je s kineskim zmajem bilo teško postići bolje gospodarske i političke odnose od trenutnih, za odnose s ruskim medvjedom smo se pokazali isuviše politički šlampavima. I to u kontinuitetu. Još je prije dvije godine Davor Štern kazao sljedeće za Jutarnji list:

Ali problem je što Hrvatska godinama pogoršava međudržavne odnose s Rusijom, a Rusi to ni s čim nisu zaslužili. Naši političari misle da će loši odnosi s Rusijom poboljšati Hrvatskoj rejting u EU, ali to je pogrešno mišljenje. (tportal, 19. siječnja 2009.)


A onda smo, dvije godine kasnije, mogli pročitati kako se u kroatocentričnom svijetu i nije mnogo promijenilo:

Naime, kako doznaje Nacional, Hrvatsku je danas trebao posjetiti ruski ministar energetike Sergej Shmatko u pratnji visokopozicioniranih menadžera tamošnjih naftnih kompanija. Međutim, njegov posjet je otkazan, jer ga nitko iz Vlade nije želio primiti. (Portal Oko, 7. travnja 2011.)


Uvijek smo nepogrešivo znali izabrati krivi trenutak: tako i najaktualniji poziv upućen Vatikanu, tako i obilno plaćanu zaštitu čovjeka koji je kasnije postao lice s tjeralice. Tako smo radili s prijateljima, pa i s neprijateljima, u međuvremenu smo zapadali u dužničko ropstvo. A onda smo se probudili: umjesto poljupca, dobili smo račun od cca 1,5 milijardu kuna minusa (koliko je netko izračunao štetu od mnogobrojnih afera). No i nadalje smo šlampavo selektivni: javimo se samo onda kad nam čerupanje teme (jer su i guske postale luksuz) može jamčiti dobru zabavu za mase (nešto slično kao pretvaranje Međunarodnog dana rada u Dan kobasica i graha). Tako se nećemo baš uvijek pitati koliko sve te laterale koštaju i kolika je korist od njih, ali ćemo se zato, u maniri ljubitelja kruha i igara, strašno uzrujati ako gost, kojega smo sami pozvali (podcrtajte ovo), neće platiti svoje gostovanje. Biste li vi i zar zaista pozivate goste na njihov račun? Znate, kada nekoga pozovem na večeru u svoj dom, ne kažem mu: Molim te, ponesi hranu, tanjure, jedaći pribor, čaše, vino i salvete. Jednako tako, ako dolazi izdaleka, ne šaljem ga u hotel, jer, pogodit ćete, nije se pozvao sam. Umjesto da se za trenutno nepotrebno trošenje proračunskog novca (a poziv visokog gosta na večeru u kuću bez kruha to jest) pita one što su uputili poziv, danima se raspravlja o tome kako bi, kad je taj gost već pozvan, trebao razumjeti teški trenutak u kojemu se domaćin nalazi i solidarno financirati vlastiti boravak (jeste li možda razmišljali o prigodnom paparanžmanu?). Sjeća li se itko, od onih što su trenutno najglasniji zbog troška od 42 milijuna kuna (koji i mene bodu u oči, samo što nezadovoljstvo ne upućujem na pogrešnu adresu), kako je nastao taj trošak? Evo samo nekoliko izjava Ive Josipovića (kao podsjetnik):


Pozvao sam Papu u Hrvatsku. Sa zadovoljstvom mogu reći da sam dobio informaciju da se pripremaju planovi za 2011. i da se vrlo ozbiljno razmatra posjet Svetoga Oca Hrvatskoj sljedeće godine.

To bi bilo iznimno važno za hrvatsku međunarodnu poziciju i za odnose unutar Hrvatske, jer je svaki dolazak Svetog Oca u bilo koji državu poruka mira, suživota i ljubavi.

Bez obzira jesmo li vjernici ili ne, svi znamo da imamo kršćanske korijene i to cijenimo i poštujemo - rekao je hrvatski predsjednik.(Hina, 9. listopada 2010.)


Mislim da me dojam ne vara ako kažem da se u cijeloj priči pogrešno postavljaju pitanja (tražeći ono, gotovo fanatično, DA ili NE), što znači i da se šalju na pogrešne adrese. Postavio bih samo tri pitanja:

1. tko je Papu pozvao u Hrvatsku? (njima recite NE, ne Papi)
2. zbog čega je Papa pozvan u Hrvatsku (postoji li konkretan povod)? (njih pitajte ZAŠTO, ne Papu)
3. koliko je njegov posjet (ili bilo koji posjet nekog drugog državnog poglavara) politički i društveno koristan? (jeste li se to uopće ikada zapitali?)

Prigovarati Papi zašto se odazvao pozivu (službenih vlasti), zašto neće platiti svoje gostovanje (jer ipak dolazi u kuću siromaha) i pitati ga zna li on da u Hrvatskoj ne žive samo katolici (vjerojatno to zna, kao što je i Jintao znao da ne dolazi u zemlju komunista) je toliko glupo da se i ovce križaju.


Post je objavljen 04.05.2011. u 15:10 sati.