Marketing
ZAPREŠIĆKI HODOČASNIČKI KRALUŠ
Molitveni vijenac župe sv. Petra u Zaprešiću organizirao je 9 .travnja 2011. pohod Svetištu sv.Josipa u Karlovcu, u Krašić i na Jazovku. Jedna je osoba odustala pa idem ja, a u hodočasnički pinklec molitava stavljam i nju. Okupljali smo se ispred crkve sv.Petra. S jutarnje sv. mise izlaze znane, drage osobe i sve njih nosimo u srcu, a posebno kapelana Matiju. Pridružuje nam se i novo lice – gospođa Ana. Pričam joj o vremenu kad je na mjestu autobusne postaje stajala crkvena kuća, mjesto okupljanja cijelog kvarta – a bilo nas je!!!! Bosonogo djetinjstvo pamte pločice u našoj crkvi. Na mjestu starog bunara raste cvijeće. Ostale su lipe, visoke, s malo hlada, ne cvatu ljubičice na padini već je asfalt prekrio staze našeg djetinjstva… auti jure i zastanu tek kad prolazi vlak kojeg pak više nitko ne pozdravlja kao mi nekada…
Stiže autobus prepun radosnih lica i sjajnih očiju. Voditeljica Nada Ružić nas zdušno vodi u pjesmi i molitvi i tako brzo stižemo u Karlovac –
u svetište sv. Josipa –
osunčani i svečani prostor prepun radosti. Prije sv.mise smo molili i krunicu sv.Josipu koju su predvodili mladi bračni parovi Magzan i Zgorelec. Kako bi bilo dobro da ju cijela Crkva moli srijedom! Grkokatolički svećenik nam je darovao sv. misu, primjer jedinstva u različitosti – koja milina!
Slijedio je povijesni trenutak kojim nam je vlč. Antun Burja približio vrijeme postanka svetišta i kako reče:“Bog piše ravno i po krivim crtama!“
Župa Dubovec, inače starija od Karlovca, dobila je svećenika. Dodijelili su mu stan u župnoj kući - pušnicu na tavanu (mjesto za sušenje mesa na tavanu). Od stanara je otkupljivao stan po stan, ali je gradio i crkvu. Zanimljiva je bila i lokacija – zapušteni ribnjaci i močvara! Gradnjom autoceste je bilo potrebno zbrinuti stotine kamiona zemlje što se pokazalo kao prava građa za zasipanje močvare. Podno Dubovca rastu hrastovi od kojih su učinjeni piloti za učvršćivanje građevine. Dub – hrast je simbol postojanosti, slobode i vječnost (Dub – Dubrovnik).
Taj svećenik graditelj i danas pomaže u radu župe iako mu je 90 godina! Imala sam sreću od njega primiti nekoliko zlatnih savjeta i blagoslov. Poljubih tu ruku blagoslova vlč. Marijana Radanovića koji je inače i posljednji svećenik kojeg je zaredio naš blaženi Alojzije Stepinac. Sjedeći uz njega uživala sam u nježnosti, blagosti i brizi s kojima je pratio djecu s kojima se spremao na susret. Pitao je odakle smo i kad sam mu odgovorila: „Iz Zaprešića!“, kimnuo je glavom na pozdrav.
Svoje molitve smo ostavili sv. Josipu i malom Isusu, a moja je posebna molitva bila da očevi povedu svoju djecu – kao Josip!
Obasjani suncem stigosmo u Krašić
gdje su nas dočekale lastavice svojim cvrkutom!
Svaki dolazak je novi susret s kardinalom!
Slobodno obilazimo i ulazimo u njegovu crkvu gdje nam župnik približava ona olovna vremena koja je teško i zamisliti, a kamoli živjeti! Ali imamo mi uzor: Ljubav je jača – uzdajmo se u Gospodina! U kardinalovom domu je svatko na svoj način proživio njegovo preminuće, svi vidno potreseni! Valjalo je reći: „Kardinale, hvala za sve što ste učinili za Zaprešić, župu sv.Petra, za Hrvatsku i za Mir!“ Još pozdrav ispod kipa, slikanje i obećanje da ćemo opet doći..
Slijedio je Križni put na Jazovki!
Predvodio nas je o.Robert, ali nije bio sam. S njime su bila i djeca. Ona su svjedoci naših molitava i pitanja: Zašto? Svi smo svjedoci nedavnih stradanja. Još se 1024 osobe vode kao nestale! U Slavonskom Brodu je ubijeno 49 djece! Tko im zna imena? „Bože, primi naše molitve i za te žrtve“ – dodajem gledajući djecu.
Sestre Bazilijanke su nas primile u svoj dom i podijelile nam puno radosti i dobrote u čaju, kavi i kolačima. Pokazale su nam i zavičajnu etno-zbirku koja je također probudila radost u svojim sačuvanim dragim izlošcima. Ući u Grkokatoličku crkvu i osjetiti da smo braća, bio je još jedan u nizu bisera hodočasničke ogrlice! Iz te iste crkve sv.Petra i Pavla bit će 03. srpnja TV prijenos nedeljne sv.mise, što nam daje priliku da ponovo doživimo susret.
Na povratku nam se otkriva još jedan tihi, divan biser naše hodočasničke radosti, gospođa Ana Blažević, dijeleći iskustvo radosti zajedništva proživljenog dana.
Sunce je već davno zašlo, ali svaki put kad ću ga pratiti iz Doline mog djetinjstva tamo do Žumberka, vidjet ću nasmijanog o. Roberta, djecu i Bazilijanke kako radosno zvone, a glas zvona se razliježe krajem.
Bože, hvala Ti za sve izrečene i neizrečene bisere u ovom nanizanom kralušu, a „kopča“ nam je bila naša Nada koja nam je ostavila i domaće zadaće – pojedinačne molitve. Nije ona bila sama, uz nju njen vjerni Joža i unuk Fran - djetetu poseban pozdrav i blagoslov molim!
Paula Ilić
Učiteljica u mirovini
(Za one koji ne znaju što je "kraluš" neka pročitaju ovdje.)
Post je objavljen 02.05.2011. u 18:04 sati.