Jutros sam se probudila dan poslije. Drugog svibnja. Uoči 3maja, čirilično „Zmaja“. Neki se neće probuditi do kraja godine.
Na izlazu iz zgrade zaskoči me pitanjem susjed s četvrtog kata;-Jel idem u grad?.
Ne! -Di ćeš? Na Burzu. U Željezari su nam podijelili radne knjižice i uputili na Zavod za zapošljavanje.
400 novih, starih radnika, bez posla. Iz njegovog pogona s druge strane Vranjičkog zaljeva vide se prazna tri navoza u Škveru. I tri tisuće ne/radnika bez posla.
U sindikatu šutnja. Prvomajska. Prvosvibanjska. Drugosvibanjska. Sindikalisti su praznik neradno proveli doma. Radnici isto.
Na Marjanu, brdu iznad Splita je puklo. 200 gladnih je osiguralo pun stomak bar jedan od 365 dana. Bilo je fažola, graha, pasulja za još toliko, puta sto.
Pucanj, prdež čuo se do Banovine, do Rive, do Kaptola i Trga Sv. Marka.
Al nitkoga nije bilo da ga čuje. Blagdani su. Neradni dan.
Jedni su bili u Londonu na vjenčanju stoljeća, drugi kod Pape u Vatikanu. Treći u kući Velikog Brata.
Stavila sam tamne očale D&G, prodrmala silikonima, napučila usnice rad, dr. Glušca, zabacila guzom livo- desno i zapičila starom cestom put Klisa.
Hebo, Grad, Škver, Željezaru, Burzu, odoh ja u svoje Ogorje...
Ogorje selo moje „urbano“...
Vrijeme, vreme, vrime je protesta.- Protestiram!
- Jel tko vidio COVIKA?
Post je objavljen 02.05.2011. u 10:56 sati.