Pregled posta

Crkve u Privoru i Bistrici u predosmanlijsko doba

Unatoč temperaturi od 451 fahrenheita u BiH, mi o tekstovima i knjigama...

Je li istina da su vatrogasci nekada gasili požare, a ne, kao danas, palili knjige? To pitanje postavio je lik iz romana Raya Bradburyja Fahrenheit 451, po kojemu je šezdesetih godina prošlog stoljeća Francois Truffaut snimio svoj istoimeni kultni film.
Već po ovom pitanju vidljivo je da je u knjizi, odn. filmu riječ o preokrenutoj stvarnosti smještenoj u neku neodređenu i mračnu budućnost. I doista u riječ je o izoliranom društvu u kojemu su sve knjige i svi tekstovi zabranjeni, a, tim slijedom, u takvu asocijalnu društvu, u kojemu se sva komunikacija odvija preko velikih ekrana, ne postoji bilo kakvo individualno mišljenje. No, usprkos posvemašnjoj kontroli koju vlast želi uspostaviti, stvara se tajna kolonija ljudi koji na pamet uče knjige i tako ih čuvaju za buduće generacije….
Zašto ovaj i ovakav uvod jednom tekstu koji ponajprije želi podsjetiti na neke, naizgled neosporne povijesne činjenice oko kojih ne bi trebalo niti smjelo biti bilo kakvoga spora i prijepora?
Pa, jednostavno, zbog toga što mislim da je općenito stanje u našoj domovini (pri tome mislim i na BiH i na Hrvatsku) ako ne dostiglo, a ono veoma blizu temperature od 451 fahrenheita, temperature na kojoj se počinju paliti knjige. Knjiga je postala zlo i svatko tko se poziva na znanje i tko svoje tvrdnje potkrjepljuje činjenicama, postao je sumnjiv, nepodoban i, naravno, zaostao. Televizija, internet i svakojaki gurui postali su zakon, a pitanja s početka ovoga tekstića, samo prividno u drugom obliku, svakodnevno naviru svakome onome tko želi razmišljati i zrelo rasuđivati o bilo kojem društvenom pitanju.
Jedno takvo pitanje svakako će se nametnuti i svakome onome koji makar i usputno promišlja o povijesti (štoviše, pogotovo o njoj!), i našoj uskopaljskoj, ali i o povijesti, bližoj i daljoj, cijeloga našeg naroda.
Eto, takve misli zaokupile su me dok sam nedavno čitao o našoj uskopaljskoj prošlosti iz pera nezaobilaznog Ante Škegre, pa pomislih da se, u maniri tajnih kolonija ljudi koji knjige čuvaju za buduće generacije, ni ova prilika ne smije propustiti, a da na rečene činjenice ne podsjetim još jednom i čitatelje ovoga bloga. I to ne da bi tekstove i knjige učili napamet, nego da bi ih barem – pročitali! Riječ je, ovaj put, o crkvama, onim starim, predosmanlijskim u dva dijela Uskoplja: Bistrici i Privoru.
Naime, piše Škegro, „postoje ozbiljne indicije da su se franjevački samostan i crkva u predosmanlijsko doba nalazili u Bistrici kod Ukoplja. U izvještaju upravitelja Apostolskog vikarijata u Bosni biskupa fra Mate Delivića (1735.-1740.) iz 1737. g. u Bistrici se spominju ruševine nekog samostana. Franjevački šematizam iz 1856. g. govori o ruševinama katoličke crkve. Istražujući stanje i broj stećaka u ovom mjestu, Šefik Bešlagić (1908.–1999.) konstatira da su ruševine nekog sakralnog objekta zamjetne na lokalitetu “Crkvine” u Bistrici. Da je u pitanju sakralni objekt, upozorava ne samo naziv lokaliteta, nego i koncentracija više od 140 stećaka na tom mjestu. U ovom se slučaju radi o srednjovjekovnom groblju koje je nastalo i razvijalo se oko crkve. Tragovi crkve bili su zamjetni i tijekom prve polovice 19. st., pa se oko njezinih ostataka (apud rudera antiquae Ecclesiae; penes rudera antiquae Ecclesiae) i dalje pokapaju bistrički katolici. Bilo bi oportuno utvrditi poziciju i današnje stanje tog sakralnog objekta. Iako se u Bistrici nailazi i lokalitet Pavline, velika je vjerojatnost da se i u ovom slučaju radi o još jednom samostanu i crkvi, kojeg su od pavlina mogli naslijediti franjevci. Franjevci su u Bistricu mogli dospjeti u vrijeme Jurja Vojsalića Hrvatinića (1434.-1452.), gospodara Donjih Krajeva i Uskoplja.
Matične knjige umrlih Skoplja Gornjeg (Uskoplje), bilježe tradiciju o katoličkoj crkvi (crkvama) i u Privoru. Tako je na lokalitetu “Crkvice” u Privoru sredinom 19. st. obitavala obitelj odnosno obiteljska zadruga Ilije Dujmovića. Na istom su lokalitetu 30-tih godina 19. st. ukapani privorski katolici”.
Susretljivošću dr. sc. Ante Škegre dobili smo i isječke iz matica umrlih skopaljske župe i to originalne zapise na latinskom jeziku, te Škegrine prijevode na hrvatski, koji nedvojbeno potvrđuju postojanje bistričkih i privorskih crkava u predosmanlijsko doba. Sve ovo trebalo bi nas potaknuti u traženju i pronalaženju točnog lokaliteta rečenih crkava.

1839. Bistrica

112. Bistrica, 23. kolovoza 1839.: u dobi od oko 30 godina preminu Kata, žena Stipe Nevistića. Opremljena sakramentima pokore i posljednje pomasti kao i apostolskim blagoslovom, pokopana tamo u groblju vjernih kod ruševina stare crkve. MUSG, sv. I.

1840. Bistrica

319. Bistrica, 1. prosinca [1840.]: u dobi od oko 76 godina preminu u Gospodinu Jela, udovica Tome Nevistića. Opremljena sakramentima ispovjedi i posljednje pomasti kao i apostolskim blagoslovom. Pokopana u groblju vjernih rečenog mjesta, kod ruševina stare crkve. MUSG, sv. I.

1855. Bistrica

162. Bistrica, 5. listopada 1855.: u dobi od 3 i pol godine preminu Ruža, kći Tadije Lagetara. Pokopana tamo kod ruševina stare crkve. MUSG, sv. I.

1857. Bistrica

10. Bistrica, 1. rujna 1857.: u dobi od blizu 60 godina preminu u Gospodinu Stipo Nevistić. Opremljen sakramentima pokore i posljednje pomasti te apostolskim blagoslovom. Pokopan u mjesnom groblju vjernih, kod crkvenih ruševina. MUSG, sv. I.

1857. Bistrica

17. Bistrica, 28. rujna 1857.: u dobi od 9 mjeseci preminu Kata, kći Ilije Barnjaka. Pokopana počiva u mjesnom groblju vjernih kod crkvenih ruševina. MUSG, sv. I.

1859. Bistrica

178. Bistrica, 15. ožujka 1859.: u dobi od oko 42 godine iza poroda preminu u Gospodinu Ana Bošnjak, žena Ante Lagetara. Opremljena sakramentima pokore i posljednje pomasti kao i papinskim blagoslovom. Pokopana počiva u mjesnom općinskom groblju vjernih, kod ruševina stare crkve. MUSG, sv. I.

PRIVOR CRKVICE
1829. Privor

130. Privor, 29. studenog 1829.: u dobi od 5 godina preminu u Gospodinu Petar, sin Mate Lepana. Pokopan u groblju Crkvice. MUSG, sv. I.
1853. Privor

25. Privor, Crkvica, 12. travnja 1853.: u dobi od 5 dana preminu u Gospodinu Jure, sin Ilije Dujmovića. Pokopan u Dobrošinu. MUSG, sv. I.


Post je objavljen 02.05.2011. u 10:00 sati.