Prijateljica, porijeklom iz Drniša, i ja znamo, nedjeljom ujutro, zajedno popiti kavu u nekom od bližih kafića.
Buljim u ekran i ne znam kako bih započela opisati misli, preokupacije koje je u meni izazvao jutrošnji razgovor. Koliko se ,uopće, iskreno može govoriti na ovom mediju na kojem se govori svega i svačega, ali rijetko tko iznosi misli skrivene u zakutcima i vijugama malog i velikog mozga, a o tajnama srca da se i ne govori. (Iznimke su po meni ovi ženski blogeri koji još i misle: Zona, Missillusion, lučica, iako ne posve (malko uplašena)kao drastični primjeri (jer zato stradaju)- one otrivaju svoju nutrinu. Ima ih još nekolicina koje dobro pišu, ali nutrina je zakljućana iza sedam brava.
Zašto je to tako !?
Tajne i zašto su tajne!?
Iako smo anonimni, ipak se nekako za mnoge zna tko su.
Kad-tad otkriješ se nekim detaljem ili upoznaš nekoga od blogera, pa ti on/a kaže… i ti sam otkriješ nečiji identitet drugome i eto ti ga vraže.
Nedavno sam počela pisati, unutar romana, a to je priznat ćete umjetnost (loša ili dobra, nebitno, pisana je sa nakanom da bude dobra) o mukama tinejđerske dobi. Nerazumijevanja između kćeri i majke itd, itd, iako je tema romana druga ili 'ista' na neki način. Mislim da ću to ponuditi izdavačima anonimno.
Jer otkrivam tajne, moguće (zato anonimno)?
Kako god razgovor kojeg smo jutros vodili prijateljica i ja ponukao me na pisanje ovog posta.
Ali, ne treba više uvoda…, a evo ipak još.
Okupacija u 26 slika
Godina proizvodnje: 1978
Trajanje: 116 minuta
Režija: Zafranović Lordan
Produkcija: Jadran film : Croatia film
Snimatelj: Aćimović - Godina Karpo
Zemlja proizvodnje: Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (Socijalistička Republika Hrvatska)
Majka i ja otišli smo ga gledati.
Već je izazivao kontroverze. Šuškalo se i govorilo ovo i ono. Uglavnom antihrvatski film. Išle smo ga gledati iz dva razloga: prvi je prošlost mog oca, a drugi poznavali smo Lasića, bili u njegovoj kući pa smo htjeli vidjeti (veći dio scena interijera odigravao se tamo) kako se to uklapa.
Mučan film.
Izišli smo iz kina šutke.
Pitala sam majku: Je li moguće da se to događalo?
Događalo se, rekla je. Baš ovako.
Kako je moguće da je naš otac sudjelovao u tome, pitala sam?
Nije sudjelovao, rekla je. Možda nije sve detalje ni znao. Hodao je po mjestu bez uniforme i pištolja. Oženili smo se, on je bio u civilnom odjelu, iako su mu prijetili da će ga ubiti, jer time kalja stranku. Više se plašio svojih, uvjetno rečeno, nego partizana.
Sa strane moje majke, t.j., njenog oca i njene majke svi su mahom išli u partizane. Od djedove sestre sedmero braće. Jedan od njih je kasnije bio javni tužilac na suđenju mom ocu.
Strašno vrijeme. Ne brinite dobro sam ga proućila. Bavila sam se njim (tim vremenom) uzduž i popreko. Čitala svačija iskustva. Sa svih strana.
Moj se otac uhvaćen na Bleiburgu vratio u koloni do Zagreba . U sabirnom logoru na Savi, jedan ga je stražar pustio riječima: Beži. Imao je naime, diplomu na ćirilici jer je studirao u Beogradu.
Kasnije je u rodnom mjestu uhvaćen (izdan po svoj prilici od preplašene rodbine) i onda je započelo…
Bila sam dovoljno stara i znatiželjna da kopam po svim detaljima. Svašta čovjek pročita, vidi, doživi i čuje kroz obitelj, susrete druge i treće vrste. Ostane zapanjen koliko se ljudi grčevito drže svoje istine i ni za živu glavu ne žele čuti istinu onog drugog. Nekad iz vlastitog interesa, raznog probitka i dobitka u nekim vremenima, a nekad jer bi im se srušio život kad bi shvatili koliko su ga lažno živjeli.
Danas ne optužujem nikoga, iako smo svi generacijama, a najviše mi najbliži, stradavali radi djelovanja moga oca, koji je nota bene osuđen i izdržavao kaznu uglavnom zbog 'zapovjedane odgovornosti' ( to neoptuživanje je pak posljedica mog dubokog kršćanskog odgoja i to ne pod utjecajem Crkve u Hrvata, iako mi je i ona davala smjernice, nego opet iz mog propitivanja i traženja van sebe i unutar sebe)
Vratila sam se kući s nedjeljne kave i evo pišem pod utjecajem razgovora s mojom prijateljicom iz Drniša.
Rekla sam joj povodom onih 600 srpskih žrtava, nesretnika i patnika koji su pobijeni u Oluji ili na kraju Oluje (nije zanemarivo. Bitno je znati tko ih je ubio i tko je ta ubojstva naredio), rekla sam joj:
Netko je to napravio.
Jest, rekla je pomalo iracionalno, ali zaboravljaš koridor i da su mnogi otišli i nije im pala ni vlas s glave.
To nema nikakve veze sa onim što se kasnije dogodilo, kažem.
Ima i nema, sad je već ljuta na mene. Svi zaboravljaju što se prije toga dogodilo. Kako je cijelo stanovništvo pobjeglo iz Drniša. Koliki su poubijani koji nisu otišli, a pitam se kaže…
Odmahujem glavom. Ne mogu pravdati jedne zločine drugim zloćinima, govorim joj.
Dobro me slušaj, kaže. Uhvatila me doslovno s obje ruke za lice i okrenula ga prema sebi (inače je tiha i često mi to radi jer ja sam brbljava i u toj brbljavoj misli nezaustavljiva)
Imam li i ja pravo nešto reći, kaže. Moji su izgubili živote i imovinu. Bježali su sa zavežljajem u ruci. Kući su ostavili sve. Pobjegli su bez ičeg živog. Zaboravljaš kako smo im pomagali, a pri tom...
Cijelo vrijeme slušam, kaže ona lokalne Srbe koji su tim koridorom bježali u Srbiju kako se jadaju:
Svu smo imovinu odnijeli na traktoru , a ja se pitam čiji su to traktori bili.
Post je objavljen 01.05.2011. u 13:42 sati.