„Sjetimo se, nadalje, da milosrdna ljubav uključuje također nježnost i osjetljivost srca o čemu nam tako rječito govori prispodoba o rasipnom sinu, ili prispodobe o izgubljenoj ovci i izgubljenoj drahmi. Dakako, milosrdna ljubav je nadasve prijeko potrebna među onima koji su najbliži: između bračnih drugova, između roditelja i djece, između prijatelja; ona je osim toga neophodna u odgoju i u dušobrižništvu. Ipak polje njena djelovanja ne ograničuje se na to. Ako je Pavao VI. u više navrata upozorio da je Şuljudba ljubavi´ cilj prema kojemu moraju težiti svi napori na društvenom i kulturnom kao i na gospodarskom i političkom polju, valja dodati da taj cilj neće nikada biti postignut, dokle god se u našim pojmovima i postupcima, gledom na prostrano i složeno područje ljudskog suživota, budemo držali mjerila 'oko za oko, zub za zub´, a ne budemo, naprotiv, težili da tu tvrdnju u korijenu preobrazimo vodeći se sasvim drugim duhom. Zacijelo, u tom pravcu nas vodi i Drugi vatikanski sabor kada, opetovano govoreći o potrebi da svijet učinimo čovječnijim, označuje poslanje Crkve u suvremenom svijetu kao ostvarenje te zadaće. Svijet ljudi može postajati uvijek sve čovječnijim jedino ako u mnogostruko područje međuljudskih i društvenih odnosa zajedno s pravednošću unesemo onu 'milosrdnu ljubav´ koja tvori mesijansku poruku Evanđelja.
Svijet ljudi moći će postajati 'sve čovječniji´ samo onda kada u svekolike uzajamne
odnose što oblikuju njegovo ćudoredno lice unosimo činjenicu praštanja, tako bitnu za
Evanđelje. Praštanje svjedoči da je u svijetu prisutna ljubav jača od grijeha. Osim toga,
praštanje je bitni uvjet pomirenja, ne samo u odnosima Boga s čovjekom, već također i u uzajamnim odnosima među ljudima. Svijet iz kojega bi se odstranilo praštanje, bio bi samo svijet hladne i neobzirive pravednosti u ime koje bi svatko svojatao svoja vlastita prava naspram drugome; tako bi svakovrsne sebičnosti, što drijemaju u čovjeku, mogle preobraziti život i ljudsko društvo u sustav tlačenja slabašnih od jačih, ili pak u poprište trajnih borbi jednih protiv drugih. Zbog toga Crkva mora smatrati jednom od svojih glavnih zadaća u svakom razdoblju povijesti, a prije svega u ovome našemu - da obznanjuje i unosi u život otajstvo milosrđa, koje je u najvećem stupnju objavljeno u Isusu Kristu. Ovo je otajstvo ne samo za Crkvu kao zajednicu vjernika, već u nekom smislu i za sve ljude, izvor života različitog od onoga koji je kadar da gradi čovjek izložen nasilničkim snagama trostruke požude što u njemu djeluju. Upravo u ime toga otajstva Krist nam zapovijeda da uvijek praštamo. Koliko puta ponavljamo riječi molitve koju nas je on naučio, proseći: 'Otpusti nam duge naše kao što i mi otpuštamo dužnicima našim´, to jest onima koji su nešto protiv nas skrivili! Doista, teško je izraziti duboku vrijednost stava koji te riječi određuju i naglašuju. što sve te riječi ne govore svakome čovjeku o njemu sličnome i o njemu samome! Svijest da smo dužnici jedni drugima ide ukorak s pozivom na bratsku uzajamnost koju je sveti Pavao izrazio kratkim i jezgrovitim pozivom da podnosimo 'jedni druge u ljubavi´.
Post je objavljen 30.04.2011. u 22:52 sati.