Nestali su vikend-turniri u Velikoj Gorici. Jedanaest godina su redovno održavani. Izgledalo je kao grehota prekinuti taj niz. Odžano je 432 takova turnira.
Bilo je tih godina i većih i manjih zanimanja za go, ali se uvijek nalazila skupina zainteresiranih za natjecanje igranjem goa.
U Velikoj Gorici se godinama učilo ovoj igri mlade po osnovnim školama. Radile su go-sekcije na svim osnovnim školama grada. Bio je to veliki izvor mladih igrača goa. Nakon desetak godina grad broji oko 200 kyu i dan igrača i preko 300 mladih sa internim kategorijama u raznim fazama učenja vještina goa. Izvanredan je to rezultat nekolicine klupskih entuzijasta.
Kao i sve u životu i ovo se mijenjalo, kako sama situacija, tako i odnos prema njoj. Život od mladih traži ozbiljan pristup gradnji i stvaranju uvjeta za stabilan i uspješan život. Kod nas se, nažalost od goa ne može živjeti. I ne samo to. Go nije kod nas popularan, pa su ovi mladi, i pored izvanrednih međunarodnih uspjeha ostali uglavnom nezapaženi.
Ujedno ja pomalo gubim vid i ne mogu se više angažirati dovoljno kvalitetno za rad sa djecom. I tako se klub postepeno svodio na sve manji broj aktivnih igrača. Puno je faktora koji objektivno i životno realno sudjeluju u procjeni vrijednosti goa. Nažalost, o gou 'meritorno' prosuđuju oni koji ga ustvari ne poznaju.
I tako, malo po malo, mladi su se udaljavali od goa. Klub je zamirao i prije dvije godine ostadosmo i bez ono malo sredstava koje smo dobivali od grada. Trebalo je uskladiti Statut kluba sa promjenama u 'Zakonu o športu'. Osobno bi to tehnički, s ovim vidom, teško mogao i to uz mnogo napora. Većina igrača drugačije vidi svoje životne putove ili svoje vjerojatno angažiranje u klubu. Nestalo je sredstava za putovanja na jake turnire i mogao je ići onaj koji ima novaca, a time nestaje mogućnost određivanja selekcija kluba. U konačnici ni ja više ne mogu putovati, jer kao penzioner imam mogućnost tek za preživljavanje sa obitelji. Nešto više od hodine dana u tome nam je pomagao naš prijatelj osobnim sredstvima. Sukladno stanju u klubu ja sam, iz osjećaj velike zahvalnosti zanijemio u toj komunikaviji. Ta, klub se sveo na malu grupu koja nema pravi interes za ovu igru ili bolje rečeno da imaju važnijih i prioritetnijih stvari u životu.
Ustrajno sam dolazio i vodio turnire. Potom sam i odustao nakon iskaza nezainteresiranosti za igru preostale male grupe igrača.
I eto najavio sam za ovu subotu druženje uz igranje za rating. Očekujem da će ovako ponetko ipak navratiti na koju dobru partiju koja bi se računala za kategoriju.
Poslao sam mailove na sve adrese igrača koje imam. Uradio sam to u petak ujutro. Rekoh, da ne bude prerano, a ni prekasno.
Dolazim deset minuta prije 10 sati. Dočekao me Filip, koji je ovdje da pripremi sve za pikado, koji bi vježbali oni koji se pikadom bave. Među njima su i Bačurin, Adil, a i Filip. Mislim kako će oni navratiti i na koju partiju goa.
Dolaskom smo primijetili u prostoru vrapčića. Da nije možda on došao na go? Uplašeni maleni jedva je našao izlaz.
Filip marljivo mete, pere i uređuje prostor. Nazvao sam ga prije par godina Filip-radilica.
Ja čekam, kao i često. I nitko na go nije došao. Kao da ne mogu shvatiti prolaznost i promjene. Osim toga, ono što volim, ne moraju i drugi voljeti. Tamo gdje ja vidim ljepotu, drugi je ne moraju nalaziti. Očito ovdje nisam više potreban. Pa i to je sastavni dio prosvjetljenja. Toliko divnih stvari na svijetu, a ja toliko tašto štitim svoju viziju. E, moj ja.
Nešto prije 12 sati dolazi Vlado, voditelj grupe koja se bavi pikadom. Skoro istovremeno dolaze Adil i Bačo. Pozdravljam ih i napuštam prostor. Oni će sada na pikado. Zanimljivo je to. Ja ću preko livade sličnim putem kao i onaj vrabac. Letjeti ne mogu, pa je valjda za mene ovo ipak drugačiji doživljaj od njegovog. Neka ti je sretno na način tvoj, maleni….
bl. Muradenu
Post je objavljen 30.04.2011. u 18:42 sati.