ne mogu pomoci nikome od nas
ne mogu pomjeriti planinu tuge
kucam na kriva vrata necije milosti
u ovom trenutku ne okrivljujem druge
ne mogu pobjeci od sjena koje me prate
sve je vise pustinjskih karavana u meni
mozda smo nomadi pogresne price
mozda se od ovog proljeca nesto ipak oplemeni
ako je mozda, ako je slucajnost vjere i dana
pregolema je distanca sto razdvaja dva oceana
jedan koji napaja srce, drugi dusom zvan
treci onaj nevidljivi sto zauvijek ostaje neopjevan
ne mogu pomoci nikome od nas
tesko je i boli me priznati vlastitu slabinu
pa onda pjevam u dojmovima kisovitim
gdje kapljice razmacaju oslikanu tisinu
oduvijek data misao o upravljanju sudbinom
svojom rukom, svojom sansom, voljom, mislju
krcka u utrobi i kao zadnja jutarnja magla hlapi
a nitko od nas ne doseze notu vislju sto sada tiho vapi
Post je objavljen 29.04.2011. u 21:40 sati.