Pregled posta

Mario Ančić, jedna uspavana ljepotica i ja

objavljeno 30.04.2010 na kojotica.blog.hr pod naslovom Humor na recept:

Čudnim putevima pronadjem one koje stavljam na svoju listu na lijevoj strani.
Obično me privuče kakav opičeni komentar na nekom od blogova koje redovno čitam. Tipičan obrazac ponašanja jednog horoskopskog vodenjaka, koji po defaultu oko sebe skupljaju slične neprilagodjene pojedince.
Sve sama vječita djeca koja se svim silama bore ne odrasti. Odrastanje je tako i tako prvi korak prema neodgodivom, onome što nas sve čeka jednog dana, pa ma koliko mi bili uvjereni da se to dogadja samo drugima.

Tako sam lutajući i tragajući za uvijek novim društvom osoba sličnog načina razmišljanja i smisla za humor, naletila i na prvi komentar jedne meni danas vrlo drage osobe. Privukao me prije svega nick, koji me podsjetio na moje imenovanje domaćih humorističnih serija. Onako interno, doma, obično nakon prve odgledane epizode ustanovimo da je to tumor, a ne humor.

I onda se pojavi cura koja nudi baš obratno.

Kupila me prvim postom koji sam pročitala. Nešto o ozbiljno-neozbiljnim ljudima, kako ih običavam nazivati. O onim pojedincima kojima prilagodjena okolina zna reći kako su neozbiljni ili čak ludi i blesavi. Iz jednog jedinog razloga : svaku, i najgoru životnu situaciju u kojoj se nadju skloni su prokomentirati sa dozom humora, često vrlo crnog doduše, no humoru ne treba gledati u zube. Jedini pravi i jest onaj u kojem ismijavaš samog sebe te sve muke i probleme, koji te zadese.

Čitajući par dana zaredom njene postove nisam uopće bacila oko na lijevu stranu njenog bloga u kojoj opisuje tko je zapravo. Te me stvari gotovo nikada ni ne zanimaju, o svakome volim dobiti svoje mišljenje. Tako sam tek nakon nekoliko postova, pri spomenu "zgrade koja ima križ, a nije crkva" skontala otkud ime bloga.
Moja se blogerska frendica odlučila boriti svojim metodama. Humorom protiv jednom zločestom i pokvarenom tumoru, koji joj ne da mira već godinama.
Nitko od nas ne zna što ga čeka sutra, pa tako ni ja. Kao što je to davno u naslovu jedinog svojeg ljubavnog romana ustanovio Erich Maria Remarque, nebo ne zna za miljenike. Možda ću sutra i ja biti na njenom mjestu, u sličnoj situaciji.

A opet nekako brijem da bi se borila sličnim nekonvencionalnim metodama.

Smisao i ideja njenog bloga, barem kako sam ja to u svojim očima doživjela, prije svega je ona nematerijalna pomoć ljudima oboljelima od teških bolesti. Isti je smisao udruge "Sve za nju" koja je Vidu (nije bez vraga da njeno ime prevedeno sa španjolskog znači ŽIVOT) i izvukla iz anonimnosti te dovela na plakate i televiziju (a bogami i ja sam prvi i jedini put u životu kupila Gloriju samo zbog nje).

I zato me sada malo smeta (iako vjerojatno cjepidlačim po defaultu) što su neki komentatori počeli forsirati je neka otvori žiro-račun na kojega ćemo donirati novac za liječenje. Nemojte me krivo shvatiti, bude li potrebno (a uz Milinovića i ekipu zna se dogoditi i to) može se to napraviti u bilo koje doba dana ili noći, no ovdje se stvarno ne radi o novcima. Već kao što kaže i naziv spota : I RIJEČI LIJEČE!

Riječ je o životnom stavu, daleko od mainstrema. I koji našu lutku iz izloga i čini nečim jedinstvenim i posebnim.

Duboko vjerujem da je moguće vječnim sjajem nepobjedivog uma sjebati i najveću boleštinu.

Nadajmo se da će baš iz inata ozdraviti i neće dati gušta našim pjevačkim zvijezdama da skupljaju poene na nekom dobrotvornom koncertu. Ja bi ipak radije na njen koncert jednog dana (bijaše ono neki ženski punk bend ako se dobro sjećam ).

A do tada, držim fige i nadam se jednoj kavi za kakvih pola stoljeća, kada ćemo skupa objašnjavati nekim novim neprilagodjenim klincima kako je humor ipak na kraju pobijedio onu zločestu riječ, koja se iz nekog bizarnog razloga rimuje sa njim.


Wunder gescheh'n
ich habs gesehn
es gibt sovieles was wir nicht verstehen
Wunder gescheh'n
ich war dabei
wir dürfen nicht nur an das glauben
was wir seh'n

Was auch passiert
ich bleibe hier
ich geh den ganzen langen weg mit dir
was auch passiert
wunder gescheh'n
wunder gescheh'n
(Nena : Wunder gescheh'n)

**************************************************************************************************************************

godinu minus jedan dan kasnije:

Čudo se nažalost nije dogodilo.
Zločesta stvar koja se rimuje sa riječju humor, i ovoga je puta pobijedila i odnijela sa sobom neke drage, vesele ljude, pune duha i humora.



A mene grize jedna kratka epizoda, koja se odvijala prošlog badnjaka.

Odlazili smo tog petka na more, vodili smo Čipija na praznike. Već smo malo i kasnili na bakalar, koji se tradicionalno priprema toga dana (kakve smo sve blesave i nepotrebne podatke u stanju pamtiti).
Zastali smo na benzinskoj popiti kavu.
Čekajući u redu na blagajni, zagledala sam osobu, koja mi se učinila poznatom.
Nisam bila sigurna. Do tog sam je dana vidjala jedino na slikama sa fejsa i iz časopisa, u raznim spotovima u kojima se pojavljivala na youtube-u i televiziji.
Djelovala mi je tako krhka, nježna, mala i zabrinuta.
I to me zbunilo.
Vida, koju sam vidjala dotada, bila je uvijek dobre volje, usprkos bolesti, vječito nasmijana i vedra.



Rekla sam boljoj polovici : "Baš nešto gledam i nisam sigurna, da li je to osoba koja mislim da je?!".
A C.T. se nasmijao : "Je, je, i Čipi i ja baš gledamo, to je stvarno Mario Ančič!".
Nad glavom mi se stvorio ogroman upitnik i tek sam tog trena opazila visokog dečka, koji se dvoumi koji kolač uzeti uz kavu.
Iskreno rečeno, i da me danas pitate kako on izgleda, ne bi imala jebenog pojma. Ali Vidu sam dobro zapamtila.
Nisam joj se javila.
Nisam bila sigurna da li je to baš ona, a nisam od one sorte, koja iskače iz grmova i napada druge ljude kad se najmanje nadaju nekakvim bedastim pitanjima.

I tako sam pustila Marija Ančića, da ostane kriv jer nikada nisam u živo upoznala i zagrlila uspavanu ljepoticu.
Lakše je kriviti njega, nego sebe, svoju neodlučnost i strahove.

Vidjevši je onako krhku i zamišljenu (a kasnije je pisala kako su i oni raspravljali da li je ono baš Ančić na blagajni ili nije), bojala sam se da ne počnem cmizdriti.
A poznato je da kojotice i dečki ne plaču.
Manje je poznato, da su u stanju potrošiti puno suza za navodniti dolinu sevdaha i bluza.
Ali samo kada ih nitko ne ulovi u tom trenutku slabosti.
Ja sam svoju dolinu sinoć isplakala.

I iako ne vjerujem u Boga, niti u obstoj više sile (posebno mi je glupa ona priča o tome kako uzima k sebi one najbolje, ne vidim smisla u tom gomilanju dobrih oko sebe, dok ih uzimaš ljudima koji ih vole i kojima su jedinstveni na svijetu), sada se iskreno nadam da postoji pakal i raj.
Jer postoje li, znam gdje ću naći svoju dragu blog prijateljičićicu.
Čije je ime na jednom stranom jeziku značilo upravo ono što je i bila.
Život.

I za muzički oproštaj od stare pankerice, uopće ne znam biti izvorna (a nikada nemam unaprijed pripremljene pjesmice koje bih objavljivala po nečijoj smrti, kao što to mnogi čine, dokazujući valjda drugima svoju bol), kopiram jednu staru dobru stvar, koju su joj za oproštaj namijenili frendovi.



Počivaj u miru, mala Vida.
(Vida Borš 1980 - 2011)







Post je objavljen 29.04.2011. u 10:15 sati.