Ovaj post je trbao biti komentar na donji post pa se u njemu nalaze reference na komentare suborca 'pera u šaci'... ovo je čista improvizacija tako da slobodno udarite po logičkim i drugim nedosljednostima... ako vas uopće zanimaju moji pokušaji rehabilitacije ljudi koje tisuće akademskih građana klase A smatraju intelektualnim autoritetima
Na početku, u samom uvodu svoje knjige 'A theory of justice' John Rawls sasvim jasno kaže... 'The theory that results is highly Kantian in nature. Indeed, I must disclaim any originality for the views I put forward. The leading ideas are classical and well known.'
U osmrtnici objavljenoj nakon smrti Johna Rawlsa, pri njenom dnu, piše ovo:
'Professor Rawls offered two principles for just society, as outlined in his 1971 book 'A Theory of Justice'. First, each person should enjoy equally a full array of liberties. Second, public policy should raise as high as possible the social and economic well-being of society's worst-off individuals.
This second principle rules out mindless egalitarianism - policies that, in the name of the poor, drive down living standards across the board. Rawlssian principles could, for example, embrace a conservative policy, say a cut in taxes on capital gains income, if it could be shown that the cut would add some ammount to the incomes of the poor. Professor Rawls sought to show that the principle flowed from rational deduction rather than personal taste. To do that, he asked what social contract would emerge by consensus from a group of people not already blinded by accidents of birth and other arbitrary advantages and disadvantages.
So he imagined people gathered behind 'a veil of ignorance', unaware of whether they were rich or poor, talented or inept. What kind of society would they build? He argued that the rule everybody could agree on would be to maximize the well-being of the worst-off person - partly out of fear that anyone could wind up at the bottom. But critics pointed out that rational people might not behave that way: rather to avert risk, people might instead gamble by calling for society to maximaze the income of the richest. Gambling may seem unattractive, but it is not irrational.
Despite the critics, Professor Rawls ideas have flowered. Thousands of books and articles have injected his brand of liberalism into popular discourse. He won, then, by losing.'
Michael M. Weinstein is director of programs at the Robin Hood Foundation and a former economics columnist for The Times.
Dakle... tvoj, odnosno njihov 'patetični argument' kojim se izostanak dužnosti solidarnosti sa ljudima koji su se zbog nebitno kojeg razloga našli u egzistencijalno teškom položaju - logički stoji. Njegovo moralno opravdanje je ipak beskrajno neutemeljeno. Ne zbog 'pukog dovlačenja već postojećeg novca s drugih mjesta (da ne kažemo iz tuđih džepova)', pošto ekonomski rast nije zero-sum game da je riječ o fiksnoj količini vrijednosti, niti radnik svojim radom stvara novostvorenu vrijednost.
Novostvorena vrijednost definira se odnosom ponude i potražnje na tržištu. Kriterij da li je neka namjera moralna ili ne jest njezina eventualna univerzalna prihvatljivost. U okolnostima slobodnog tržišta faktor rada jest roba i kao svaka druga roba njegova se cijena (na tržištu se vrijednost izražava 'cijenom') definira odnosom ponude i potražnje. Prema zakonu ponude i potražnje cijena neke robe ovisi o dvije stvari, njenoj upotrebnoj vrijednosti i njenoj dostupnosti. Sve ono što je svima dostupno nema vrijednost na tržištu, bez obzira na upotrebnu vrijednost tog 'nečega'. Nekad je to bio čist zrak, danas više ne znam što bi to uopće moglo biti. Znači, odlučujući kriterij za određivanje cijene neke robe jest njena rijetkost. Faktor rada tu nije nikakav izuzetak. Rad jednog iskusnog neurokirurga na tržištu je mnogostruko više procijenjen nego rad jednog poštara i u tome nema ništa nelogično, dapače... u tome nema ništa nemoralno. Univerzalno je prihvatljiva namjera sudionika na tržištu (u ovom slučaju poslodavaca) da plate rad jednog kirurga mnogostruko više nego jednog poštara. Kirurg je uložio u svoje obrazovanje i svoje iskustvo ogromnu količinu vremena, koje je i samo zbog svoje ograničenosti trajanja vrijedno, pošto smo svi mi smrtna bića. Dakle, poslodavac ne radi ništa nemoralno ako ne plaća jednako kirurga i poštara. Ali ako poslodavac, ili bilo koji pojedinac, ima namjeru izbjeći plaćanja progresivnog poreza iz kojeg bi se financirala država čija je uloga (između ostalih) da intervenira kroz svoju socijalnu politiku i tako pomogne ljudima za čijim radnim sposobnostima ne postoji potražnja na tržištu rada, tada je ta namjera nemoralna.
Zašto bi to bilo tako? Zašto bi kirurg žrtvovao svoj zasluženi, teško stečeni dohodak plaćajući porez iz kojeg bi se netkome njemu potpuno nepoznatom omogućilo da (na primjer) stekne obrazovanje dostatno da obavlja posao poštara?
Ako je subjektivna teorija vrijednosti ono što određuje cijenu svake robe pa i rada, ravnajući se pri tome kriterijem rijetkosti, vrijednost onoga što posjeduju 'oni koji imaju' za svoju referentnu liniju ima neposjedovanje 'onih koji nemaju'. Iz toga logički proizlazi da su 'oni koji nemaju' nužan preduvjet da bi uopće postojalo 'ono što vrijedi'. Siromaštvo nije samo posljedica nečije nesposobnosti ili lijenosti (iako je to vrlo često slučaj), siromaštvo je sistemska premisa na kojoj počiva zakon ponude i potražnje, ta kralježnica slobodnog tržišta. I što je sad tu nemoralno?
Namjera da se podržava politika takvog 'nereguliranog' slobodnog tržišta nije univerzalno prihvatljiva jer nije univerzalno prihvatljivo ponašanje pri kojem netko uživa u postignućima svog rada znajući da je u temelju vrijednosti tih postignuća nužno postojanje cijelog jednog sloja ljudi koji ne mogu uživati u postignućima svog rada jer je njegova cijena na tržištu rada ravna nuli i kao takva predstavlja onu referentnu, početnu liniju, postupnog rasta cijene faktora rada, s obzirom na kriterij rijetkosti.
Naglasio bih opet gore naglašeni izraz 'NUŽNO'. Jedana takva 'nužnost' ne prolazi kroz kriterije kojima se provjerava univerzalna prihvatljivost (moralnost) neke namjere, u ovom slučaju to je namjera izbjegavanja plaćanja poreza kojim bi se financirala državna intervencija kojom bi se ta nužnost ublažila. Nužnost nejednakosti je neizbježna zbog neizbježno ograničenog trajanja ljudskog života (zbog čega vrijeme - čitaj 'trud' ima svoju cijenu) i zbog superiorne sposobnosti efikasne alokacije resursa u reguliranim okolnostima slobodnog tržišta, ali intenzivnost i ekstenzivnost tog siromaštva mogu se bitno ublažiti intervencijom države.
Kantova etika je rigidno racionalna. Nikakvi emocionalni (Kant ih naziva patološkim) motivi ne smiju biti odredbeni razlog volje koja pretendira da ponese atribut 'dobra'.
Njegovo 'univerzalno zakonodavstvo' ne može prihvatiti nužnost socijalne nejednakosti, a da ne intervenira. Jedno od njegova tri izraza kategoričkog imperativa glasi:
'Djeluj tako da nikad ne uzimaš drugo ljudsko biće kao sredstvo, već uvijek kao svrhu'. Premda poslodavac uzima drugo ljudsko biće 'kao sredstvo', on to svojom namjerom da poštuje porezne zakone ispravlja na razini države. Država, kojom u predstavničkim demokracijama upravlja vlada izabrana od naroda i parlament izabran od naroda, izraz je kolektivne namjere njenih građana. Ako država ima mandat dobijen na izborima da ukine ili ne uvede intervencije u sferu tržišta i društva uopće, tada je njena politika nemoralna zbog nemoralne odluke većine koja joj je dala takav mandat. Zbog takvih situacija tvorci Ustava SAD ugradili su u njega određena neotuđiva prava pojedinca, ograničili mijenjanje tih prava putem amandmana i uveli u američki politički sustav niz 'check and ballances' instanci koje osiguravaju da nemoralne odluke što teže postanu zakoni.
Idemo nazad do Kanta, jer pojam njegove moralnosti mnogima djeluje preapstraktno i bez uporišta u stvarnosti, čija se kronologija može nazvati i poviješću.
'No s time se posve dobro slaže mogućnost jedne takve zapovijedi kao : 'Ljubi boga iznad svega, a svoga bližnjeg kao samog sebe'. Jer ona kao zapovijed zahtijeva štovanje zakona, koji zapovijeda ljubav, i ne prepušta proizvoljnu izboru da sebi ljubav napravi principom. Ali ljubav prema bogu kao nagnuće (patologijska ljubav) jest nemoguća, jer on nije predmet osjetila. Ta ista ljubav prema ljudima moguća je doduše, ali se ne može zapovijediti, jer nije u moći ni jednog čovjeka da nekog ljubi prosto na zapovijed.
(...)
Onaj zakon svih zakona predstavlja dakle kao svaki moralni propis evanđelja ćudorednu nastrojenost u njenoj cijeloj savršenosti, kako kao ideal svetosti ni za jedno biće nije dostiživa, ali ona je ipak uzor, kojemu treba da se nastojimo približiti i da mu u neprekidnu, ali beskonačnu progresu postanemo jednaki.'
Immanuel Kant, Kritika praktičkog uma.
Pošto se desna politička i ekonomska pozicija deklarira kao konzervativna (stoga nesklona promjenama i sklona zadržavanju 'statusa quo') i uz to se još licemjerno poziva na kršćansku tradiciju, upravo je to najslabija točka 'moralne fasade' tako da je beskompromisnim napadom na to licemjerje (sjetimo se da je Isus opraštao svima osim licemjerima) moguće ukazati na izostanak ne samo moralnosti, nego i najobičnije ljudske pristojnosti koja krasi jedan takav svjetonazor. I za kraj, vratimo se na Rawlsa koji je odmah na početku svoje knjige nedvosmisleno izjavio da u njoj nema ništa originalno... da je njegova teorije 'highly Kantian in nature'. Evo što sam Kant kaže o svojoj teoriji...
'No ako se pita što je zapravo čista čudorednost (moral), na kojoj se kao na metalu kušnje mora ispitati moralni sadržaj svake radnje, onda moramo priznati da odluku o tom pitanju samo filozofi mogu napraviti sumljivom. Jer to je pitanje u običnom ljudskom umu, doduše ne pomoću apstrahiranih općih formula, ali ipak običnom upotrebom već odavna, takoreći, riješeno kao razlika između desne i lijeve ruke.'
Sapienti sat.
Post je objavljen 28.04.2011. u 18:03 sati.