Svaki čovjek se svojim krajem PONOSI.
Jer je to mjesto koje prva sječanja
od rođenja DONOSI.
Sve ulice, šume, POLJA,
sve to pamti i ima obilježja SVOJA.
Kao mala malo sam o Turopolju i ljudima
ovdje ZNALA.
Ono je bilo samo jedno mjesto
gdje sam se bezbrižno igrati znala.
Tu su moji roditelji i susjedi radili
u DIP-u svakoga DANA.
Tu je bila pruga, moja škola, kolonija,
kapelica, vatrogasni dom.
Za mene je to samo bio dio urbanoga PLANA.
Ono što sam ja primjećivala TADA
je sukljanje dima iz velikog dimnjaka kao
da smo na periferiji GRADA.
I sirene iz DIP-a i iz vatrogasnog doma
su mi bile FORA i služile za igranje
policije i glumljenje vatrogasnih KOLA.
Igranje po pruzi, penjanje po vagonima VLAKA,
lovice po cesti, skrivača po tuđim dvorištima.
Pravljenje skrovišta i igranje RATA.
Bili su to dani sretnog djetinjstva i NESTAŠLUKA.
Moja teta i tetak su mi o Turopolju pričati ZNALI.
I ono što mi je u sječanju ostalo je
da su nas Turopoljčane „žabarima“ ZVALI.
Jer je naša močvarna nizina i mjesto
puno bara i CICAMACA
bilo puno tih malih KREKAVACA.
Danas kao odrasla gledam na sve to ŠIRE.
To nisu više samo igrarije, šume, žabe, sirene,
nego mjesto koje je odraslo sa mnom
i ja sa NJIME.
Danas znam što za to mjesto znači 1. Maj
tko je sveti Josip radnik i o govedu TUR
po kojemu je mjesto dobilo IME
ali ono što je važno u svemu to su ljudi.
I zbog njih se najviše ponosim NJIME.
Jer ljudi su oni koji su obilježja svakoga KRAJA.
Mjesto je podij na kojem se odvija sva ta predstava
a akteri su ljudi koje ta predstava SPAJA.
Tko su ti akteri o kojima govorim???
To su naši vatrogasci i penzioneri ponos našeg kraja,
udruga naših mladih se u udrugu TUM spaja.
Promiće aktivnosti mnoge, dječju igraonicu,
Sportske aktivnosti, radne i humanitarne AKCIJE
i razne kulturološke i natjecateljske MANIFESTACIJE.
Ponosni smo vlasnici licence naše eko ŠKOLE
i sve to zahvaljujući trudu naših učitelja,
koji svoj zanat znaju i VOLE.
Našeg župnika Đuru i druge župe ZNAJU
a kako i ne bi koliko je dobra učinio
ovom našem turopoljskom KRAJU.
I za kraj ću samo još REČI:
kako si prostreš tako češ i LEĆI.
To su mene naučili roditelji i ljudi
ovoga KRAJA.
Ponosna sam turopoljka i za to ti
Turopolje HVALA!
Ana-Marija Novak, Turopolje, travanj, 2011.
Post je objavljen 28.04.2011. u 09:17 sati.