Proizvodnja zla
Današnja dirigirana pamet svjesno prikriva nekoliko notornih istina: temelj sveg jada koji se valja ovuda jesu frustracija mizernim i neslobodnim životom i siromaštvo
Ljudi čitaju, znaju i prate. Misao sviju na ovom svijetu, pa tako i u našim često nevidljivim blizinama, nije baš zarobljena samo »istinama« koje glasno kolaju unaokolo, predstavljenim i tumačenim onako kako to čini zvanična pamet uz one medije što su u funkciji te pameti. Ovih sam dana, tako, posredstvom Redakcije dobio od jednog čitaoca i prijatelja kojeg dugo nisam ni čuo ni vidio, tekst o različitostima i pluralizmu u arapskom svijetu, što ga je u septembru 2008. godine kazao dr. Marwan Muasher na godišnjoj sesiji posvećenoj djelu Amina Rihania, upriličenoj na Univerzitetu Ma ryland u Americi. Kaže u propratnoj poruci čitalac Novog lista, uz pozdrav, da čita što pišem sa Istoka, da zna kako ja znam o kome se i čemu ovdje radi pa je, eto, mislio da mi to može biti zanimljivo.
Kada dobijem ovakvu poruku, kao da mi se otvori cijeli novi svijet. Uvijek ostanem pomalo zatečen time koliko zaboravljam da svuda unaokolo postoje ljudi koji čitaju, znaju i prate. Koji mnogo ozbiljnije, pasioniranije i kao, tek onako za sebe, razmišljaju o svemu nego što bi se to kazalo u našim svakodnevnim svođenjima životnih istina na onu površinu po kojoj ljudi, izluđeni teškom svakodnevicom i projektiranim tumačenjima te svakodnevice, čeprkaju.
Dr. Marwan Muasher je poznato ime u politici, diplomaciji i među znalcima i na Istoku i na Zapadu. Počeo je kao novinar u Jordanu, pa bio ambasador Kraljevine u Izraelu, potom u Americi, onda ministar vanjskih poslova Jordana. Poslije svega toga uvažavana je figura na tribinama svjetskih instituta i univerziteta odakle zrače razne poruke i o Istoku i o Zapadu. Ameena Rihania, rođenog potkraj devetnaestog stoljeća tamo gdje je današnji Libanon, povijest je definirala kao »libanonskog arapsko-američkog pisca«. Bio je znakoviti intelektualac svog doba i politički aktivist. Slovi za jednog od ranih teoretičara arapskog nacionalizma.
Nije čudno što je dr. Marwan Muasher izgovorio onaj tekst što mi ga je poslao prijatelj i čitalac Novog lista, baš na tribini posvećenoj Ameenu Rihaniu. Nekako mislim, da ne pretjerujem, nije ni slučajno poslije svih mjeseci političkih zemljotresa na Bliskom istoku o kojima pokušavam odavde ponešto kazati, što mi je čovjek koji čita, zna i prati, naveo sasvim kratko da ću »razumjeti o čemu se radi«. A radi se o tome da je Marwan Muasher 2008. godine, na neki način podjednako kao Ameen Rihani prije stotinjak godina, shvatio sasvim jasno što jeste, što će biti i zašto će biti sve ovo što se dešava danas. Ko to ne razumije bit će opet iznenađen, zatečen i zblanut onim što će biti sutra, a jasno je kao dan da će biti još gore i još bolnije. Zato što oni koji odlučuju i o danas i o sutra na »važnim mjestima« ne znaju, ne žele da znaju okovani svojim istinama i ciljevima, i ne tiče ih se što povijest nije bez logike i nepredvidiva, već se »ponavlja«. To što ti konstruktori povijesti »ne čitaju i ne prate« čak ni onoliko koliko je to činio Ameen Rihani, ni onoliko koliko i kako je govorio prije četiri godine Marwan Muasher, i mnogi drugi – sastavni je dio cijele storije.
Današnja dirigirana pamet koja mora da ubijedi svijet da su zbivanja na Bliskom istoku tek rezultat poremećenog reda stvari u odnosu na interese eksploatatora istočnih dobara, svjesno prikriva nekoliko notornih istina od kojih istorija nije uspjela pobjeći ni do sada, a neće ni od sada: Temelj sveg jada koji se valja ovuda jesu frustracija mizernim i neslobodnim životom ogromne većine i, siromaštvo. Tom frustracijom i siromaštvom u svakodnevnom životu, za svoj račun i za račun svjetskih poslodavaca, dirigiraju dvije moćne imperije: vladajuće oligarhije i vladajuće religije. I jednima i drugima, u vrijeme relativnog mira, cilj je zajednički – održavati status quo i ne dozvoliti preispitivanje.
U međuvremenu, onima što bi mogli da se pokrenu i pobune, treba oduzimati pamet, i ne dati slobodu i obrazovanje. Doktrina je da generacije ne smiju naučiti da misle, generacije moraju znati šta da misle. Kada se ovo zaboravi i krene drugim putem, oligarhije odgovaraju tenkovima, a religije integrizmima, raznim. Cilj i jednih i drugih je okupacija pameti i imaginacije, sužavanje sloboda proizvodnjom mržnje i isključivosti, umjesto nagovještaja solidarnosti, univerzalnosti i razumijevanja za druge. Nema solidarnosti ni prijateljstva s onim što je podjednako gladan i ponižen, ma kako se zvao i ma gdje živio. Projekt je animozitet prema svakome ko je »zvanično« prikazan kao drugačiji, jer je ta razlika opravdanje za sukob civilizacija. Ako je ovo sve tek maglovita teorija o kojoj su govorili nekad davno Rihani a prije koju godinu Muasher, onda evo malo cifara, pametnom dovoljnih: U arapskom svijetu na čijoj je nafti sazdano bogatstvo Zapada, danas je nezaposlenih dvadeset do trideset posto. Među mladima do trideset godina, procenat nezaposlenosti je između trideset i četrdeset posto. Tih mladih na ovim prostorima je više od pedeset posto. Onih što danas imaju petnaest godina ili manje, u arapskom svijetu je 35 posto. Prema studijama Svjetske banke, u javnom i privatnom sektoru ovog dijela svijeta do 2020. godine, znači bezmalo sutra, moralo bi da se otvori sto miliona novih radnih mjesta da bi se zaposlila ova »supstanca arapske budućnosti«. Već sada je jasno da je ta bitka izgubljena, čak i kada bi naknadna pamet, provocirana sadašnjim tek inicijalnim gibanjima koja su daleko od »revolucija«, pokušala da se pretoči u neku drugu strategiju mimo ove što se utvrđuje avionima i tenkovima.
Treba li previše pameti da bi se zaključilo, kako glasno upozoravaju oni što čitaju, znaju i prate, da je Istok danas postojbina »izgubljene generacije«, a ne dom »lidera sutrašnjice«.
Treba li, dalje, velike i dodatne pameti da se dokuči kako ta izgubljena generacija svakim danom postaje sve lakši i sve slađi plijen proizvođača zla koji među frustriranima i gladnima regrutuju svoje bojovnike. Oni su »mekani cilj« za svaku radikalnu ideologiju i nasilje. Toj generaciji ukradena je svaka šansa da se prikloni izazovima vlastite pameti, individualizma, neovisne kreativnosti i imaginacije.
Ona postaje žrtva monolitizma i »apsolutnih istina«, neotporna za svako propitivanje vlastitog identiteta i posebno identiteta drugih. Vanjski svijet s razlogom postaje mrzak, ljudi izvan svog vidokruga neprijatelji, a svaka razlika dokaz nepravde prema sebi. Smiješno je u ovom kontekstu čuditi se što najradikalnije grupacije u ime religije i »ideje« kapilarno ulaze u sirotinjska naselja po periferijama gradskih mravinjaka, što se nameću kao nada i što ih se sluša kada nude spas i »dignitet«. One dvije pomenute »snage« ovdje se odlično snalaze. Autokratske političke elite, kratkovide kao što su uvijek do posljednjeg daha, nemaju nikakve namjere da investiraju ni dolar u promjene, jer svaka promjena prijeti njima samima. U snagu tenkova takvi silno vjeruju. Radikalnim zemaljskim tumačima neba je podjednako jasno da im politička i kulturna raznolikost, bogatstvo i sloboda individue otimaju »stado« koje je najpogodnije za manipulaciju. Pogotovu u pozivanju na istu krv i istu vjeru protiv svega drugačijeg.
I opet, ako nekom sve ponovo liči tek na teoriju, evo kratke priče iz Jordana, od prošle sedmice. Po prvi put (uvijek ima prvi put) od početka nemira prije tri mjeseca, na ulicama ovdašnjeg velikog grada, Zarke, pojavili su se do sada bezmalo neprimjetni »selefisti džihadisti«, kako ih ovdje zovu. Prije su bili percipirani tek kao malobrojni, usputni pacijenti policije i povremeno zatvora. Sada su »odjednom« izašli na sunce i krvavo se potukli sa svakim oko sebe. Ličili su na nestvarne likove iz filmova o mračnim vremenima.
Bradati, čudno odjeveni, s isukanim krivim sabljama, dugim noževima i čakijama, boli su i urlali unaokolo prizivajući svog »princa i sina«, Abu Musab Al Zarqawia, po zlu čuvenog komandanta Al Qaede, s početka minule decenije poznatog teroriste koji je u crno zavio mnoge u Iraku, Jordanu i unaokolo. Odrastao je u toj Zarki po kojoj je i dobio ime. Konačno su ga Amerikanci 2006. ubili u Iraku. Nikad niko u minulih 1.062 demonstracija po gradovima i ulicama Jordana (pedantna statistika policije) nije uzviknuo njegovo ime. Nikome nije ni padalo na pamet.
Došlo, eto, vrijeme i za njega, opet. Aman pamti Zarqawieve bombe u ovdašnja tri hotela prije šest godina, i 56 mrtvih, nakon kojih je mnogo toga, mislilo se, postalo drugačije. Na onim prije demonstracijama izvikivali su se zahtjevi o sutra. Jordanske selefije sa krivim sabljama, uz osamdesetak policajaca koje su poslali u bolnice, pozivali su na vraćanje u vrijeme od prije 1400 godina! Glasno i jasno, »dolje Ustav, dolje demokracija…« I još: »Ovo će biti naše, kad-tad…«
Duga je priča, i teorijska i praktična o tome ko su, odakle su i šta su selefije, vehabije i slični. O tome se, uostalom, svi koji se njima bave i ne slažu baš potpuno. Osim da za njih ništa što je bilo »prvo« ne može da se propituje. Ne smiju ni drugi. Neki to zovu »teorijskim fundamentalizmom«. Ovo u Zarki, međutim, nije bila stvar teorije i učenja, već krvi i sablje. A javnost preneražena, pa i neki drugi »islamisti«. Tako to ide. Ovdašnji kolega, uvaženi novinar, mirno kaže: »Nema tu ni iznenađenja, ni incidenta. Svako vrijeme i svaka prilika ima svoju sliku. Ništa nije slučajno. Zlo se proizvodi, isto kao i dobro. I ne pada sa neba, samo od sebe«. Ta proizvodnja sa radnim mjestima nema problema.
---------------
Preuzeto iz Novog Lista
http://www.novilist.hr/
Post je objavljen 26.04.2011. u 08:18 sati.