Marketing
Arthur Schopenhauer: "Zemlja je prepuna ljudi koji ne zaslužuju da čovjek o njima govori" pa ipak, ja ću reći
S dolaskom proljeća, u meni se stvara još jedna, od tisuću drugih tjeskoba. Počinju naime organizacije izleta školaraca, što mi budi sjećanja na ono proljetno „ludilo“ 2006. kad si iz dana u dan, neispavana ali puna adrenalina odlazila u prve okršaje voditelja puta. Prolazila bih ispred tvoje sobe često slušajući (ili osluškujući) zvuk mobilnog alarma, žureći se da ti oslobodim kupaonicu, u mislima te prateći na putu i strepeći hoće li sve biti u redu.
A moglo je biti u redu jedino kad bih začula tvoje povratničke korake na stepenicama. Tad bi se srce smirilo.
I ove je godine krenuo isti postupak i ove sam godine bila „oslobođena“ kontaktiranja s turističkim agencijama. Samo radi jedne. Strepila sam danima od mogućeg glasa i pojave onoga koji nam je uništio živote. Sve nekako nadajući se da će kontakti biti obavljeni izvan radnog mjesta, jednog sam se ranog popodneva sledila. U glavi je zabubnjalo, srce je počelo mahnito preskakati, ruke se tresti, a suze frcnule. Iz susjedne kancelarije žamor, živost i – njegov glas. Veseo, poletan i bez ikakvog krzmanja koje bi se probudilo iz sjećanja, ili samo iz pijeteta. Mogao je, trebao je…. znao je da sam mu preko puta i da nas dijeli tek zid. Da ga čujem. Da povezujem. Da se prisjećam svakog trenutka.
I kad sam panično vagala mogućnost da se spremim i odem kući sve je zamuklo. U ured mi je ušla kolegica, razrednica jednog od osmih i započela prepričavanjem sastanka i dogovora. Iako sam svjesna da ima svoj život u kojem nema mjesta za moju prazninu zamolila sam je da zašuti, gotovo sam zasiktala da bi trebala znati kako mi je bilo tih sat vremena. Rekla mi je: „Oprosti, nisam se sjetila“ i otišla.Ta ista osoba kao i još neke koje se također nisu sjetile, sjedile su prije nekoliko dana uz bok biskupa koji nam je došao u posjet, pobožno upijale svaku njegovu riječ, klimale značajno glavama kad je ususret Uskrsu pričao o temeljnim kršćanskim vrednotama: praštanju, poniznosti, blagosti, pomoći – suosjećanju. Neke od njih su na uskrsno jutro nosile na misu simbole ovog blagdana, slušajući misu i opet se složile s riječima svećenika da je ispred svega ono ljudsko.Došavši kući, sve su uredno zaboravile.
Licemjeri zatucani, kad bi boga bilo, prvenstveno bi valjda takve posmicao jer nisu zaslužili nositi naziv i biti pojam, čovjeka.
A onom koji je u potpunosti zaboravio što je učinio, onom koji je neopterećeno nastavio svoj život kao da 500 metara dalje od njega ne živi dvoje ljudi,
dvoje skrhanih roditelja koji se bude s tvojom slikom pred očima, kojima je nestao osmijeh na usnama i još dublje, u srcu, kojima je patnja ubila sve emocije, koji upućuju svakodnevni milijuntni „zašto“ znajući da neće dobiti nikakvog odgovora, tom stvoru želim da postoji sve ono što mu kršćanska vjera navješćuje.
Post je objavljen 25.04.2011. u 12:05 sati.