Željko Mataja
INFORMATIČKI ŠOK NAŠE BUDUĆNOSTI
Ljudi su "osuđeni" na ekran! Na radnom se mjestu doslovce bulji u ekran. Dolaskom doma televizor i mogućnosti snimanja programa učinili su lako dostupnim gledanje filmova, slušanje koncerata i kazališnih izvedbi najviših umjetničkih dometa.
Budućnost čovjeka će prema mišljenju Alaine Cotte, francuskog sociologa (Sport i Novac, Džeba-Serdarušić, str 46) biti okrenuta, svidjelo se to nekomu ili ne, sportu kao zabavi i izazovu klađenja, a ne kulturi. Čovjek je stvoren za igru, a ne za kulturu. To nije stvar rasprave o tomu što je čovjeku korisnije. To je zbilja koja se svakodnevno potvrđuje i dokazuje načinom koji može zbuniti ili učiniti nezadovoljnim brojne reformatore i moraliste klasičnih ili aristokratskih utopista. Informatičko društvo u kojem ljude prljavih i masnih kombinezona sve više zamjenjuju ljudi u bijelim okovratnicima svoju će borbu protiv dosade, umorni od artificijelne inteligencije, okrenuti češće sportu i igrama na sreću nego li nekim drugim izazovima koji su bliži ekranu i pozornici.
Dovoljno je, u kontekstu gornjih pitanja, ustanoviti da su i u nas, koji se tek približavamo informatičkom društvu, sportske kladionice postale unosan posao, ali i sve zanimljivija zabava puka. Očito je čovjek po svojoj prirodi inertan, a samo nuždom pokretljiv, pa ga više privlači razbijanje dosade ispunjavanjem ili kupnjom listića mogućeg zgoditka nego li postizanje zgoditaka igrom koja traži trening i naprezanje. Tu pojavnost nema smisla precjenjivati, ali još i manje podcijeniti. Zbog toga je danas iluzorno na sport gledati idealiziranjem njegovih socijalnih učinaka, a potrebno je prilagodit se praksi koja bi mogla korisno povezati čovjekovu prirodu za igrom i biološku potrebu za gibanjem.
U svakom slučaju sport ima izvanredne mogućnosti za napredak pod uvjetom da se njegovom pojavnošću ozbiljnije zabavi vlast. Tu se prije svega misli na Ministarstvo prosvjete, znanosti i sporta. Zatim Vlada kao izvršna bila bi dužna ustanoviti strateške pravce djelovanja s kojim će igre na sreću, dakle Hrvatska lutrija, svoje prihode izdašnije usmjeriti za potrebe sporta i tjelesnih aktivnosti.
Zašto se, primjerice, novac od igara na sreću ne bi usmjerio za potrebe tjelovježbe u vrtićima i u osnovnim školama? Zbog čega država ne bi dio novca od igara na sreću koji ima sportske sadržaje namijenila Hrvatskom olimpijskom odboru?
Postoji izjava da je rat suviše ozbiljna stvar da bi se mogla prepustiti samo generalima, tako mi se čini da je i pitanje strategije sporta i tjelesnih aktivnosti ozbiljno pitanje koje se ne bi smjelo prepustiti institucijama sporta, a još i manje „nacionalnim“ vijećima u kojima se raspoređuju ljudi od pozicija ili struke koja nema vizije za strateške pretpostavke u kojim bi sport dobio socio-biološku komponentu primjerenu spoznajnim, tehnološkim i praktičnim potrebama građana svih socijalnih kategorija i dobnih skupina.
Naravno, teško je očekivati strateške pretpostavke u sportu kad one ni u gospodarstvu, o kojem ovisi i sport sa tjelesnim aktivnostima, nisu postavljene kao jamstvo boljitka materijalne osnove građana. U toliko i ovaj osvrt valja prihvatiti kao apel i poticaj za djelatnost koja se vodi uspjesima pojedinaca koji sve više postaju idoli umjesto uzori.
Post je objavljen 25.04.2011. u 10:56 sati.