Ovo je komentar na post NEMANJA: STRANSTVOVANJE - vjeronauk za odrasle, četvrtak, 20.03.2008. tijekom čijeg sam pisanja ja, nakon dugih godina mraka u dogmatskom strahu kritičkog skeptizizma (jest, takvo nešto stvarno postoji) ugledao svjetlo NOVOG.
Još jedanput, druže Nemanja, zahvaljujem na ukazanom gostoprimstvu.
# Ajde ovako... znam da se pojavljuje Rade Končar... ne u stvarnosti nego na televiziji, u Ratkajevima... čuo sam o tome na poslu, priča se među radništvom da se Rade tamo pojavljuje... pa kad je rekao 'Milosti ne tražim niti bih je dao' netom prije što su ga strijeljali te poginuo za revoluciju, on definitivno nije uskrsnuo... uzdiže se u nebo svaki dan, na tisućama različitih mjesta, ovaj put kao 'baš-čelik' reinkarnat nosivosti 3 do trideset osoba... kao lift naš svagdašnji, ali za to je više zaslužan drug Alija Sirotanović nego bog... ali ipak je bio i ostao legenda komunističkog svjetonazora. To što je mrtav ladan i ostao takav ne umanjuje niti malo njegovu slavu. Zašto? Zato jer nije bilo potrebe za uskrsnućem kad već postoji spoznata nužnost povijesnog konteksta dijalektičkog materijalizma u kojem on može biti slavan iako je umro i ostao mrtav, on je samo dio slave 'Velikog Glavatog Nečega', baš kao i drug Krleža. I drug Liebknecht (za kojeg nisam znao i čiji mi je život stravično ponižavajući uzor kojeg ne bih želio dobiti priliku izabrati, stvarno me strah jednog takvog niza izbora). Za razliku od njih, drug Isus je 'uskrsnuo' da bi uspostavio novi kontekst 'vječnog (ne onog prolaznog, ne onog uvjetovanog, ne onog zemaljskog) života' u kojem bi njegova beskompromisna kritika zlatne teladi u svim njenim ponavljajućim uzorcima koji su formalno isti bez obzira na sadržajnu dimenziju (fraktalna zlatna telad koja je ista u svojoj mističnoj laži bez obzira je li se pojavljuje kao moja nada da je bog 'dobar' ili se pojavljuje kao prevladavajuće uvjerenje da je bog 'dobar' iako mu se dopušta +/- odstupanje od šest milijuna spaljenih Židova)... elem, u kojem bi njegova ekstremno liberalna kritika zatečenog stanja ('t' ili 'r', svejedno je, svima je jasno) mogla opstati a da ne bude tako lako uklonjena sa 'real-politik' povijesne scene od strane samosažaljevajućih hijena samokažnjavanja i pretvorena u turističko razapinjanje sterilnim čavlima ili nošenje polistirenskog križa po Jeruzalemu (eh, znaš li da se u Jeruzalemskoj bolnici dnevno prima tri do četiri Isusa Krista u podmakloj psihotičnoj fazi... većinom Amerikanaca?)... dakle njegovo uskrsnuće je sadržaj, materija, kontekst kojim se ispunjava ona univerzalno prihvatljiva čista forma koju je likom i dijelom ustanovio kao samorazumljivu istinu jednakosti svojom 'žrtvom' koja je akt spontaniteta (slobode) volje... jest, prefrastičan sam, ali žao mi je svih odlutavanja sa staze kreiranja svog novog mišljenja o uskrsnuću koje sam evo sad izmislio za vlastite potrebe, na tvom blogu... i hvala na ukazanom gostoprimstvu... elem, Rade je imao povijesni progres koji je permanentni uskrs, a Isus je uskrsom ustanovio zemlju na kojoj će sjeme njegove smrti roditi mnoštvom plodova slobode... tako uskrs ne bi bio 'čudo' pobjede nad smrću, već smrt potrebe da se i dalje smrt pobjeđuje tako radikalno drastično kao što je to Isus napravio (a i Rade, a i Liebknecht) jer je već pobjeđena... uskrs je Isusov izbor konteksta koji puni njegova prazna obećanja istine koja oslobađa i koji je 'noli me tangere' transcedentnog karaktera, nije materijalno 'čudo' koje svoj presedan dokazuje kao izuzetak kojim se potvrđuju generalna pravila nego je univerzalno prihvatljiv kontekst 'obećane zemlje' koja se ne ravna prema pravilima nego samo i isključivo, apsolutno samo prema – zakonu. Da nije 'uskrsnuo' nada bi istrunula sa njim, vjera onih koje je učio ga je 'digla iz mrtvih' i dok je umirao nije znao hoće li oni imati snage da ga 'uskrsnu' kako treba, onako 'noli me tangere' stilom ili će ga možda uskrsnut u svrhu nekakvog zemaljskog 'ex ponte' huškanja protiv naslijeđenog konteksta (koji je nepobijediv sve dok se iz njega ne iskorači aktom 'žrtve' (moram opet naglasiti da je žrtva opasna riječ jer gura prema melakoličnom samosažaljenju nekog tko pati zbog patnje same... žrtva je drugi izraz za neuvjetovano, ono koje je kauzalno neobjašnjivo preko izraza konkretnog), a ne uspostavljanjem novog konteksta koji je tlo vječne pobjede zauvijek pobjeđene, domovina novog i perspektiva svemogućeg. Nisam li na tragu one 'Budimo realni, tražimo nemoguće'?
Eto, druže Nemanja, da pobijem svoj odgovor tebi na svom blogu da je danas najveći (Veliki petak) dan... priznajem, strah od zastranjenja me je zaslijepio, mržnja prema 'čudu' me je paralizirala, promašio sam 'noli me tangere' cilj i pomislio da je uskrs sve ono protiv čega se Isus borio i za što je i poginuo (kao i Rade, kao i Liebknecht), da je uskrs zlatno tele koje je provirilo iza odgurnutog kamena grobnice, najopasnije od sve zlatne teladi jer se nahranilo mrtvim mesom onoga istoga bez vjere u kojeg ni Seve ni ja ne bi imali više što da radimo. Priznajem, uskrsnuo je... evo baš tijekom ovog komentara, u mom slučaju... onako kao što je Jeffersonov 'persuite of happiness' bio pristojno ovaporenje samorazumljive protestantske pristojnosti, samo u mom slučaju tom uskršnjom zemljom vladaju NEMCI, koji idu naokolo i gumenim mecima gađaju sve one koji se pretvaraju da su u skladu sa svrsishodnošću ne svog postojanja nego sebe u postojanju... znaš one... ljude koje je stil pojeo žive pa svi izgledaju slično... e tako je meni uskrs prihvatljiv... NEMCI iz busije gađaju žene koje sve imaju iste frizure, a uz to nose i velike naočale koje izgledaju gotovo identično pa čovjek pomisli da je u košnici punoj kukaca sa sočivastim očima, a ne na autobusnoj stanici na kojoj faktor rada čeka da ga transportiraju do sredstava za proizvodnju da tamo kopulira sa kapitalom te istog oplodi u svrhu napučivanja zemlje kolodvorima, valjda...
Još jednom, žao mi zbog uzurpiranja medijskog prostora, ali sam si kriv, ti i taj jatogen, i Rade i onaj luđak koji je umro pjevajući pod kundacima fudbalskih huligana koje će kasnije Fritz Thyssen odfinancirati do zadnjeg patološkog stadija zlatnog teljenja, onog paganski fetišiziranog užitka vrhunca samokažnjavanja, potpune pobjede naslijeđenog konteksta nad 'uskrsom', pobjede koja je tako totalna da uz smiješak zaboravlja i svoj konzervativni nagon i jede konzervirano svojim konzervansom do neraspoznatljivosti.
I da ne budem krivo razumljen... ja sam najgora vrsta komuniste... onog koji umjesto Marksovog Kapitala ima sinoptička evanđelja, a umjesto Engelsovog dijalektičkog materijalizma ima kompleksni nauk svog kućnog boga lara, koji je 'E' u imenu promijenio u 'I' kad je naučio hebrejski, a da nije izašao iz svog rodnog grada jer mu je valjda bilo jasno da je 'usksnuta' domovina stanje uma, a ne katastarska čestica... a opet, možda je bio i lud. Ajde, Hristos vaskrsnu nakon što se rodi, ustajte vi zemaljsko roblje... bogami me evo prekrsti iz one budale sa molotovljevim koktelom pred tenkom koji vozi časna sestra u malo pametnijeg 'ambush' pripadnika naoružanog naroda. (pooka 21.03.2008. 22:41)
# Pooka, dajte se naspavajte. Niste vi "komunist koji umjesto Marxova Kapitala ima sinoptička evanđelja", nego obrnuto: kršćanin koji namjesto evanđelja fura Kapital (jer u početku bijaše riječ). To je jasno i po vašem čestom spominjanju zlatnog teleta. Muči vas jako to tele. Ali zlatno tele može biti svašta: čak i vlastiti odraz u ogledalu. Stoga treba arlauknuti kao David Tibet: "I curse all gold and silver!" - i sve će biti u redu. (doktor Jatogen 22.03.2008. 00:11)
Post je objavljen 24.04.2011. u 18:30 sati.