Napisati nešto novo o Njemu,
a ne biti patetičan,
s figom u džepu
kao zalogom milosti,
u svojoj sebičnosti,
sigurnosti budućnosti,
oročenje molitve za počinjene grijehe,
zanemarujući boli,
razvaljene kosti,
iskidanu kožu,
odbacivanje, izrugivanje, pljuvanje,
nijemi majčin plač,
negiranje svetih nekih budućih,
strah, preispitivanje,
vapaj i kraj.
Možemo li razumjeti bol,
shvatiti dilemu,
svjesnosti odlaska?
A sutra je novi dan…
Izgleda kao film,
s tužnim krajem i sretnim,
čiji nastavak iščekujemo.
Post je objavljen 23.04.2011. u 23:56 sati.