Marketing
Deja vu...
Deja vu!
Jutros sam se probudila punog nježnika dragog mi Tukca. Pun mi je nježnik degradiranih generala, bjegunaca, konobara, legionara, pizza majstora, naftaša, pilićara, vinara, gastro umjetnika, udruga branitelja i baba na čelu pojedinih udruga dežurnih čuvara Tuđmanove stečevine; Noraca, Sanadera, Kosorica, Milanovića, Hebranga, Šeksa, Rojsa, Bebića, Glavaša, Merćepa, Škegre, Podruga, Ivića prije podne i Pašalića poslije podne, analitičara admirala Loše, graditelja Jure Radića, Mudrinića, EBERDE-ovca Todorića, Ježića, Luke Rajića, Barišića, PR meštara, Keruma, Milanovića, Baje Jurjevića, Ožboltice, Bandića, Petrina, Obersnela, Bozanića, Jezerinca i Bogovića, Mamića, Štimca i Markovića, Thompsona i Tromblona, Mucala, Botterija, BB-ovaca, seljaka i seljačina, prodanih urbanih tipova kvazi intelektualaca tipa; Bilića, Letice, Ivkošića, Dujmovića, Jovića, Čelana, akademika, doktora političara, profesora, ministara i državnih tajnika, grebatora i novokomponiranih menađera, novinarčića, portala & exkluziva, „selebritija“, posvuduša...
Lako je ovima danas koji se susreću po prvi put s pobjednicima u ratu. Netkomu poput mene koja je u kući imala Oca sudionika onoga Drugog svjetskog rata ne preostaje ništa drugo nego kao Alka Vujica zasvirati i zapjevati nježniku; „Deža vu“ (Ah, ta Vujica...).
Otac mi nikada nije govorio o danima domobranskim, ali slika njegova u uniformi, govorila je više od njegove šutnje. Dane partizanije, ratni put od 1943. je znao veličati do neba. Četnici i ustaše pred njim su bježali sve do Bleiburga i sabirnih logora u Italiji. Udavio me je svojim ratnim putem. Izgledalo je kao da bez njega nikada ne bi bilo samostalne, neovisne, samoupravne, države Jugoslavije.
Povijest se ponavlja. Novi pobjednici, njih 500.000, kreiraju sadašnjost & budućnost ove napaćene države. Nema rupe u zakonu u koju se nisu uvukli, nema povlastice koju ne koriste, a kada uđu u Ustav bit će to još jedan kamen oko nejakog vrata ove mlade ratne stečevine.
Nađimo mjeru, zaštitimo zaslužne za stvaranje države, odlikujmo ih, osigurajmo im dostojan život, dajmo trgovima, ulicama, školama njihova imena ali sve u granicama mogućeg, poštujući pravo na jednakost svih pred zakonima i sudovima.
Budimo realni. Živimo u skladu s mogućnostima. Odnosimo se prema državi kao prema obitelji. Činimo ono što bi činili za svoju obitelj. Ništa više i ništa manje.
Inače bit će narednih 50. godina; Deja vu! ( Deža vi!)...
Vrijeme, vreme, vrime je već viđeno. Nahebali smo...Loše!
Domazeta Loše, prognozera mi...
allowfullscreen>
Post je objavljen 25.04.2011. u 08:25 sati.