Ljudi po svijetu oduvjek su proslavljali praznike. Gdje god da se krene, nema naroda, čak i među najprimitivnijim ljudima, koji nema svoje posebne dane naročitih proslava. Praznici su često puta sjećanje na značajne političke događaje; nekada oni obilježavaju datume rođenja nacionalnih heroja, ali najčešće su uspostavljeni da obilježavaju religiozna vjerovanja i praznovjerja. Širom svijeta, tisuće praznika obilježi se svake godine. Suprotno od toga, vječni Bog je uspostavio samo sedam praznika. Iako nije neumjesno za ljude da uspostavljaju dane posebnih proslava, njihov značaj se ne može usporediti sa važnošću sedam praznika uspostavljenih od strane Boga. Ovih sedam praznika je opisano u Bibliji (Starom i Novom zavjetu). Međutim, samo na jednom mjestu, u 23. poglavlju 3. Knjige Mojsijeve, svih sedam praznika je nabrojano po kronološkom redu. Ovih sedam praznika su nazvani “praznici Gospodnji”. Ovaj izraz ukazuje da su ovi praznici Božji praznici - oni pripadaju Njemu - suprotno od ljudskih praznika. Oni su, sasvim doslovno, “praznici Gospodnji” (3. Mojsijeva 23,4). Jedino pod Njegovim uslovima i uz Njegovo prisustvo čovjek može učestovati u njima i imati koristi od njih. Hebrejska riječ prevedena sa “praznici” znači određeno vrijeme. Radi se o tome da period i vrijeme svakog od ovih praznika je precizno određeno od strane Boga. Svaki od njih je dio sveobuhvatne cjeline. Zajedno, oni iznose priču. Ovi praznici također su nazvani “sveti skupovi”; to jest, oni su namjenjeni da budu vrijeme susreta Boga i čovjeka u “svete svrhe”. Pošto ovih sedam Božjih praznika predstavljaju “određeno vrijeme” za “svete svrhe”, oni nose u sebi veliku svetost. Treba istaći više važnih stavki u pogledu ovih praznika.
Prvo, ovih sedam praznika Gospodnjih bilo je dato hebrejskom narodu. Hebrejski narod je od Boga izabran narod.
Drugo, ovih sedam praznika je povezano sa proljetnim i jesenjim poljoprivrednim sezonama u nekadašnjem Izraelu. Kada su praznici bili uspostavljeni, Izrael je uveliko bio poljoprivredni narod. Tako je ova poljoprivredna karakteristika praznika ostala do današnjih dana.
Treće, vrijeme održavanja ovih sedam praznika zasnovano je po hebrejskom (biblijskom) lunarnom (mjesečnom) kalendaru od oko 354 dana. Periodično (7 puta tokom svakih 19 godina), suvremeni hebrejski kalendar ima i 13. mjesec koji se dodaje najkraćim godinama. Kada se to ne bi radilo, zimski mjeseci biblijskog kalendara bi uskoro dospjeli u ljeto, a ljetni mjeseci u zimu. Zbog svega toga, ovi praznici ne padaju u isti dan po gregorijanskom kalendaru (kalendar koji se danas najviše koristi) svake godine.
Četvrto i najvažnije, ovih sedam praznika označavaju period, vrijeme i značaj glavnih događaja u Božjem Planu Spasenja. Oni počinju na Golgoti gdje je Isus dobrovoljno dao sebe za grijehe svijeta (Pasha), a vrhunac je u uspostavljanju Mesijinog Carstva prilikom Mesijinog drugog dolaska (Sjenice). Nijedna napisana knjiga, nijedan izokrenuti test i nijedna lažna izjava, ne mogu ugroziti ove određene praznike koji opisuju posebne događaje iz života Mesije. (“Mesija” u ovom slučaju znači “Spasitelj svijeta”, a u doslovnom prijevodu znači “Pomazanik”, “Onaj koji je određen od Boga”.)
Peto, zbog duhovnih realnosti na koje praznici jasno ukazuju i koji se ispunjavaju u Mesiji, svi ljudi, bilo gdje, nalaze se u povoljnom položaju. Cijelo čovječanstvo je pozvano da se susretne sa Bogom i da primi blagoslove u pogledu onoga na što ovih sedam praznika nepogrešivo ukazuju. Odbaciti ovaj jedinstveni i milostivi poziv predstavlja veliki propust.
Šesto, učešće ne-Hebreja u blagoslovima vezanim za Božje praznike određene za Izrael ne predstavlja iznenađenje. Ono je u skladu sa Božjim savezom sa patrijarhom Abramom, u kojem je centralna odredba: “I blagoslovit će se u sjemenu tvom svi narodi na zemlji” (1. Mojsijeva 22,18). Sam Mesija je učio: “Spasenje dolazi od Hebreja” (Ivan 4,22). Izrael i Crkva su jasni entiteti sa jasnim obećanjima. Međutim, svaki blagoslov koji prava Crkva danas uživa i svaka nada koju ona očekuje, dolazi od Abrama, Davida i Novog zavjeta koji je Bog učinio sa Izraelom. Postoji posebna veza između Izraela i Crkve. Dakle, nigdje se ne kaže da ne-Hebreji ne mogu učestovati u blagoslovima koji su omogućeni kroz Mesiju i na koje ukazuju praznici. Nemoguće je naći temu kojoj bi čovjek mogao posvetiti pažnju, a koja je uzvišenija i važnija nego sedam Božjih praznika. Dozvolite da kažemo još jednom, vezano za njihovu važnu poruku:
Ovih sedam praznika opisuju cjelokupni Plan Spasenja Mesije. “Sedam” je biblijski broj savršenstva i punine.
Kada je stvarao svijet, Bog se odmorio sedmog dana. On se nije odmarao zbog umora - Onaj tko je svemoćan ne može se umoriti. U stvari, Bog se odmorio u smislu završenja i zadovoljenja. Ono što je Bog stvorio bilo je dobro i odgovarajuće - ništa više nije bilo potrebno. Dakle, On se odmorio sedmog dana. Sedmog dana u sedmici, djeca Izraela su proslavljala Šabat, po uzoru na odmor nakon Božjeg stvaranja. Oni su se odmarali od svih svojih aktivnosti (2. Mojsijeva 16,23.30). Sedmi mjesec u godini je, prema Bibliji, naročito svet. Tog mjeseca se proslavljaju sva tri jesenja praznika (3. Mojsijeva 23,24.27.34).
Izraelskom narodu bilo je zapovijeđeno da se uzdržava od obrađivanja zemlje svake sedme godine - dopuštajući zemlji da se odmori (3. Mojsijeva 25,4). Sedam puta sedam godina bilo je brojano (49 godina), i onda je sljedeća godina (pedeseta) bila Jubilarna godina u kojoj su svi dugovi bili oprošteni i svi robovi bili oslobođeni (3. Mojsijeva 25,8-12). Sedam puta sedam godina bilo je “određeno” hebrejskom narodu, period tokom koga će Bog dovesti do kraja svoj Plan Spasenja (Daniel 9,24-27). Knjiga Otkrivenje opisuje korištenje ovog broja. Ona koristi broj sedam više od 40 puta. Značajno je da se ova knjiga zasniva na sedam pečata, sedam truba i sedam zala (Otkrivenje 5,1.5; 6; 8-9; 11,15-19; 15-16). Sedam praznika Gospodnjih predstavljaju tako Njegova “određena vremena” tokom kojih On želi da se sretne sa čovjekom u svete svrhe. Kada se komplentiraju, sedam praznika će dovesti do perioda trijumfalnog završetka i ulaska u “Zlatno Doba” koje slijedi. Tokom tog perioda, svaki čovjek će moći sjesti ispod svog vlastitog drveta (Mihej 4,4). Taj koncept nema namjeru da ukaže na dosađivanje ili odsustvo kreativnosti i aktivnosti, već na dovršenje i ispunjenje. U te dane, svaka dobra stvar koju srce može poželjeti će biti dostupna.
Četiri od sedam praznika odigravaju se tokom proljeća. Ispunjenje tih praznika, ako bi se poslužili govornim izrazom da naglasimo istinu, je “gotova stvar”. Time se želi reći da događaji četiri proljetna Božja praznika predstavljaju tipologiju u hebrejskoj Bibliji koja je ispunjena u Mesiji. U tom smislu, netko se može vratiti unazad i analizirati ih. Oni su povijest. Oni su se desili prije dvije tisuće godina. Njihova duhovna korist nastavlja se sve do današnjih dana. Posljednja tri praznika se odigravaju na jesen tokom kratkog perioda unutar biblijskog mjeseca Tišrija (rujan/listopad). Kao što prva četiri praznika opisuju događaje povezane sa Mesijinim prvim dolaskom, ova posljednja tri praznika opisuju događaje vezane za Mesijin drugi dolazak. Mada su ovi događaji još uvijek budućnost, u terminima doslovnog ispunjenja, biblijska religija se danas može zasnivati u svjetlu njihovih budućih blagoslova. Ovi posljednji praznici formiraju osnovu za ono što Biblija naziva “blaženom nadom” (Titu 2,13). Četiri proljetna praznika, kojima se ova tema bavi, sumirana su u kratkom izveštaju od 19 stihova Biblije (3. Mojsijeva 23,4-22).
Praznik Pashe
Prvi “praznik Gospodnji” je Pasha (3. Mojsijeva 23,5). To je temeljni praznik. Šest praznika koji mu slijede zasnovani su na njemu. Pasha se odvija tokom proljeća, 14. dana biblijskog mjeseca Nisana (ožujak/travanj). Na isti način kao što fakulteti imaju akademske godine, a poduzeća finansijske godine, sa mjesecom tokom koga se odvija Pasha započinje religiozna godina za Izrael. Iako Hebreji proslavljaju Pashu svake godine od vremena Mojsija; u stvarnosti, postojala je samo jedna Pasha. Ona se desila prije skoro 3500 godina u Egiptu. Ona se tu odigrala i u to vrijeme je janje bilo žrtvovano, a njegovom krvlju su namazana oba dovratka i gornji prag vrata na kućama. Kada je to učinjeno u vjeri i poslušnosti Božjoj zapovijedi, tada je kuća bila “mimoiđena” i život prvijenca bio je pošteđen. Sva naredna dešavanja tokom stoljeća bila su uspomena na ovu prvu Pashu. Na potpuno isti način, samo jedanom se dogodilo da je tijelo Mesije bilo raspeto i Njegova krv bila prolivena na križu Golgote za grijehe svijeta. Večera Gospodnja se danas upražnjava kao uspomena na ovaj izuzetan događaj. Događaji koji su doveli do Pashe su među najdramatičnijim u cijeloj Bibliji. Izraelci su bila robovi u Egiptu. Faraon je bio surovi tiranin. Većina Hebreja je izgubilo nadu. To je bilo vrijeme u povijesti kada je Bog govorio sa Mojsijem iz gorućeg grma. To je bilo područje
pustinje - grmlje je bilo suho i beživotno. Sve što je prirodno i normalno, ukazivalo je na brzo sagorijevanje ovog grma, ali to nije bio slučaj. Grm je gorio, ali nije sagorijevao (2. Mojsijeva 3,2). Ne bez razloga, Mojsije se okrenuo nazad da vidi ovaj neobični događaj, a najednom se Božji glas začuo iz grma. Ovaj grm koji je gorio predstavljao je Izrael. Tokom stoljeća, on je imao iskustvo vrućeg plamena sotonskog gnjeva, često manifestiranog u formi žestokog antisemitizma - on je gorio, ali nije sagorio. Kada je Bog govorio Mojsiju iz ovog gorućeg grma, On je govorio o vatrenim iskušenjima Izraela od strane svijeta. On sam bio je mjesto čuvanja Božje Riječi ljudima. Sveti Božji ljudi, koji su govorili nadahnuti Svetim Duhom, bili su Hebreji. Bog je rekao Mojsiju da je vidio patnju Svog naroda u Egiptu, da je čuo njihov poziv za pomoć i da zna za njihove tuge. I sada, On želi da ih oslobodi egipatskog ropstva i odvede u Obećanu zemlju (2. Mojsijeva 3,7-8). U tom trenutku, Hebreji su bili grupa neorganiziranih i neobrazovanih robova. Oni još ništa nisu znali o pisanom zakonu - to će se dogoditi na planini Sinaj. Oni su nosili, u svojim nosevima i u svojoj kosi, mulj egipatskih močvara. Nije postojalo ništa prirođeno lijepo u toj grupi zapuštenih robova koji su tokom godina imali sve, ali su zaboravili svog Boga. Neugledni bogovi, bogovi stvoreni u ljudskom umu i oblikovani ljudskim rukama od drveta i kamena, bili su predmet njihovog obožavanja. Nakon svega, sinovi Jakovljevi nisu bili vjerni svom Bogu. Može se ustvrditi da Bog njima nije bio ništa dužan, da On nije bio čovjekov dužnik. Ali, On je bio Bog Abramov, Izakov i Jakovljev, i njima je On svečano obećao da će njihovog sjemena biti kao pjeska morskog i kao zvijezda nebeskih - da se neće moći izbrojati. Bog je Onaj koji drži zavjet. Ono što Njegova usta kažu, desnica Njegove sile izvršava. Dakle, Hebreji, iako su izgledali neuviđavni i nepoželjni u tom trenutku, oni su još uvijek bili “Njegov narod”. On je bio svjestan njihove patnje i prema Njegovom proračunu, došlo je vrijeme za njih da se “spakuju i odu kući” nakon više od 400 godina u Egiptu. Vječni Bog je bio na djelu. On je otvrdnuo srce faraonu tako da nije htio pustiti Izraelce da idu. A onda, nesreća za nesrećom bila je upućena sa smrtonosnom točnošću na idolopokloničku zemlju Egipta. Svaka od tih nesreća bila je usmjerena protiv egipatskog božanstva, sve dok, na kraju, prvijenac u svakom domu Egipta nije poginuo tamo gdje janje nije bilo zaklano i gdje njegova krv nije bila upotrebljena. Nesreća je zahvatila čak i palaču samog faraona. Dok je faraon Egipta bio obožavan kao bog, božji sin je umro. Konačno, u očajanju, faraon je pristao da pusti Izraelce da idu. Pod Mojsijem, slugom Božjim, procijenjuje se da je više od milion robova, sa svim svojim imanjem, prošlo pored egipatskih sfingi i uputilo se u pustinju. Kakva je to bila scena! Kakva nelogičnost za današnje ljudsko shvaćanje! Milion oslobođenih robova maršira daleko u pustinju. Drugačije od većine starih gradova, ovdje nije postojao veliki zid koji je okruživao Egipat. Nijedan nije ni bio potreban. Negostoljubiva pustinja obezbjeđivala je najbolju zaštitu. A tu su bili Hebreji, koji su išli ravno u nju - ljudi, žene, djeca i stoka. Voda, hrana, sklonište, odeća - odakle će doći ove najosnovnije stvari? Ovi Hebreji, znali su malo o tome gdje idu ili kako će se tamo snaći. Međutim, Mojsije je znao Onoga koji ih je vodio. Oni su prošli Crveno More, oni su hodali kroz pustinju 40 godina, i konačno, pod Jošuom su ušli u obećanu zemlju. Od mnogo riječi koje bi mogle opisati što se to desilo u Egiptu pre 3.500 godina, nijedna se ne uklapa bolje ili nije adekvatnija od jedne riječi - otkup. Događaji su bili stvarni, istinska čuda – sve je bilo učinjeno od strane hebrejskog Boga, koji je bio veći od svih bogova Egipta. Taj raznoliki skup robova bio je otkupljen tako da su mogli da se poklone i služe pravom i živom Bogu. Ali, takvo otkupljenje nije bilo bez cijene. Krv se morala proliti da bi se obezbjedilo njihovo otkupljenje. Sva ona janjad žrtvovana u Egiptu (jedno po vratima) ukazivala su na pravo Janje Božje koje je preuzelo grijehe svijeta (Ivan 1,29). Pišući Korinćanima, apostol Pavao naglašava da za sva vremena “Krist, naša Pasha, zakla se za nas” (1. Korinćanima 5,7).
Praznik Beskvasnih kruhova
Bog je uspostavio još jedan praznik koji počinje skoro odmah nakon Pashe, 14. dana biblijskog mjeseca Nisana. On se zove “Praznik Beskvasnih kruhova”. On traje sedam dana. Prve noći, i ponovo sedme, bilo je vrijeme susreta (skupa) između Boga i ljudi. Pošto su ova dva praznika blisko povezana, Pasha i Beskvasni kruhovi, u prošlom vremenu su svetkovani kao jedan praznik od strane hebrejskog naroda. U Bibliji, kvasac simbolizira grijeh ili zlo. On je agens koji uzrokuje vrenje. Gospod je rekao svojim učenicima: “Čuvajte se kvasca (pogrešnog nauka) farizejskog” (Matej 16,6; Marko 8,15). I apostol Pavao upozorava crkvu u Korintu, u pogledu pojave grijeha u njihovoj sredini: “Malo kvasca cijelo tijesto ukvasa” (1. Korinćanima 5,6). Ako ga zadržimo, grijeh će se proširiti i inficirati sve. Mesija je bio žrtvovan na Pashu. Za Njegove rimske egzekutore, biblijski sveti dan nije predstavljao barijeru za izvršenje podlog zadatka (Matej 26,5). On je skinut sa križa i u skladu sa hebrejskim običajem, sahranjen što je prije bilo moguće. Njegovo tijelo je bilo položeno u iskopanu grobnicu - grobnicu Josipa iz Arimateje. Ali, suprotno od svih drugih leševa, Njegovo tijelo se nije raspalo u grobu. Nije bilo razgradnje Njegovog tijela. Njegovo tijelo je bilo oslobođeno Božje izjave da je čovjek nastao od praha zemaljskog i da će se u prah vratiti (1. Mojsijeva 3,19). Ovu istinu nije mogla ugroziti nikakva straža. I sam Mesija nam je omogućio da to saznamo u svom razgovoru sa Ocem: “Jer nećeš ostaviti dušu moju u grobu (šeolu), niti ćeš dati da svetac tvoj vidi truljenje” (Djela 2,27; Psalam 16,10). Ako Pasha govori o smrti Gospodnjoj na Golgoti - a ona to čini, glasno i jasno - Praznik Beskvasnih kruhova objavljuje da će On biti bez grijeha (kvasca) i da Njegovo fizičko tijelo neće pretrpjeti destrukciju usljed smrti dok bude u grobu.
Praznik Prvina
Treći praznik se odvija prvog dana nakon Šabata, tokom sedmodnevnog Praznika Beskvasnih kruhova. On se zove “Praznik Prvina”. Pasha se odvija 14. Nisana; prvi dan “Praznika beskvasnih kruhova” se odvija 15. Nisana, a “Praznik Prvina”, prema biblijskom računanju, odvija se odmah zatim, nakon Šabata, u prvi dan sedmice, tokom
biblijskog mjeseca Nisana. Žetva ječma - prvog usjeva koji se sije u zimu je u proljeće u pripremi, jer je ječam počeo sazrijevati. Prvi snop (prvine) od žetve se žanje, i uz brižljivo propisanu i preciznu ceremoniju, iznosi se pred Gospoda. Božje prihvaćanje prvina jest “kapara”, ili obećanje, sa Njegove strane, po pitanju cijele žetve. Ono što je značajno kod Praznika Prvina, kao i kod ostalih praznika, jest da ne postoji mogućnost za sumnju ili špekulaciju. Pišući crkvi u Korintu, apostol Pavao je smatrao neophodnim da ispravi glavnu doktrinalnu grešku koja se uvukla u ovu grupu religioznih ljudi. Neki od njih su bili zaraženi opasnim virusom prvoga stoljeća poznatim kao “gnosticizam”. Između ostalih stvari, ovaj filozofski pravac je smatrao da je materijalni univerzum sam po sebi zao. Iz toga slijedi, ako će ljudi fizički ustati iz groba, prema gnosticizmu, rezultat će biti zlo tijelo. Zbog tog učenja, neki u crkvi su počeli odbacivati koncept fizičkog uskrsnuća. Oni su vjerovali u uslovnu besmrtnost duše, ali ne i u fizičko uskrsnuće tijela. Apostol Pavao je požurio da “problem sasječe u korijenu”. On je napisao religioznim ljudima u Korintu: “A ako se o Kristu propovijeda da je ustao iz mrtvih, kako govore neki među vama da nema uskrsnuća mrtvih?” (1. Korinćanima 15,12) Negiranje koncepta fizičkog uskrsnuća predstavlja negiranje fizičkog uskrsnuća Isusa Krista. Logično, ne može se prihvatiti ovo drugo bez onog prvog. Negiranje fizičkog uskrsnuća značilo je nazivanje apostola Pavla lažljivcem, jer ih je on učio da je Mesija tijelom ustao iz groba. Pavao je Korinćanima napisao: “Jer vam najprije predadoh što i primih, da je Krist umro za naše grijehe, po Pismu. I da bi ukopan, i da usta treći dan, po Pismu”
(1. Korinćanima 15,3-4). Negiranje fizičkog uskrsnuća Mesije značilo je odricanje njihove vjere. Pavao kaže: “A ako Krist ne usta, uzalud propovijedanje naše, a uzalud i vjera vaša” (1. Korinćanima 15,14). Negiranje fizičkog uskrsnuća Mesije značilo je predavanje bližnjih, koji su umrli u Kristu, vječnoj osudi. Pavao kaže: “Dakle, i oni koji pomriješe u Kristu, izginuše” (1. Korinćanima 15,18). Negiranje fizičkog uskrsnuća Mesije značilo je predavanje ljudi patnji. Pavao upozorava: “I ako se samo u ovom životu uzdamo u Krista, najnesretniji smo od svih ljudi” (1. Korinćanima 15,19). Koristeći jasnu logiku, Pavao je opovrgao njihovo negiranje fizičkog uskrsnuća koristeći njihovu vlastitu argumentaciju. Stav Korinćana je bio: “Nema fizičkog uskrsnuća.” Pavlov opravdani zaključak je bio: “Onda Mesija nije uskrsnuo.” Tragična posljedica njihovog stava, kada bi bio ispravan, bio bi ovaj neizbježni zaključak: Pavao je lažljivac, njihova vjera je uzaludna, njihovi bližnji koji su umrli u Kristu su izgubljeni, i oni su najnesretniji od svih ljudi. Na sreću, njihov stav nije bio ispravan. Koristeći jednu riječ, Pavao kreće iz dubine beznađa (gdje ih je negiranje fizičkog uskrsnuća nepogrešivo odvelo) do visina sigurne nade i radosti. Ta jedna riječ je “ali”. Pavao piše: “Ali Krist usta iz mrtvih” (1. Korinćanima 15,20). Apostol Pavao je volio koristiti taj izraz “ali” ili “a”. On ih je koristio 18 puta u Novom zavjetu (1. Korinćanima 12,18.20; 15,20; 2. Korinćanima 8,22; 12,6; Galaćanima 4,9; Efežanima 2,13; 5,8; Filipljanima 2,12; Kološanima 1,26; 3,8; 2. Timoteju 1,10; Filemonu 11; Hebrejima 2,8; 8,6; 9,26; 11,16; 12,26). Kada je to činio, on ih je često koristio kao ekvivalent vojničkim izrazima, “Na lijevo okret!” ili “Naprijed marš!” On kao da je htio reći: “Okrenite se za 180 stupnjeva!” Na primer, crkvi u Efezu Pavao je pisao: “Da bijaste u ono vrijeme bez Krista, odvojeni od društva Izraelova, i bez udjela u zavjetima obećanja, nadu ne imajući, i bezbožni na svijetu. A sad u Kristu Isusu, vi koji ste nekada bili daleko, blizu postadoste krvlju Kristovom” (Efežanima 2,12-13). I ponovo: “Jer bijaste nekad tama, a sad ste vidjelo u Gospodu: kao djeca vidjela živite” (Efežanima 5,8). I Filipljanima je pisao: “Tako ljubazni moji, kao što me svagda slušaste, ne samo kad sam kod vas, a sad mnogo više kad nisam kod vas,
gradite spasenje svoje sa strahom i drhtanjem” (Filipljanima 2,12). Neki su tvrdili da nema fizičkog uskrsnuća nakon smrti. Onda, logično, Mesija nije uskrsnuo. Krajnji rezultat takvog shvaćanja je beznađe i očaj. Pavlov trijumfalni odgovor je bio: “Ali Krist usta iz mrtvih, i bi PRVINA onima koji umriješe”(1. Korinćanima 15,20). Pavao je imao na umu prvi snop (prvinu) od žetve ječma (3. Mojsijeva 23, 10). Kada je Bog prihvatio prvine, one su postajale zalog ili garancija da će i ostatak usijeva biti požnjeven. Sam Krist je “prvina” (1. Korinćanima 15,23). U Starom i u Novom zavjetu, postojali su ljudi koje je Bog digao iz mrtvih (1. Kraljevima 17,17-23; 2. Kraljevima 4,18-37; Luka 8,54-
55; Ivan 11,43-44). Tokom vremena oni su ponovo umrli. Krist je bio prvi koji je uskrsnuo iz groba i nikada nije ponovo umro. On sam je “prvina”.
Praznik Pashe govori o Mesijinoj smrti u simbolu žrtvenog janjeta za otkup.
Praznik Beskvasnih kruhova ukazuje da će On biti bez grijeha i da Njegovo tijelo neće istrunuti u grobu.
Praznih Prvina objavljuje da se smrt ne može oduprijeti svom Protivniku (Kristu).
Praznik Sedmica
Četvrti praznik je poznat kao Šavuot (na hebrejskom jeziku) ili “Sedmice”. On je nazvan “Praznik Sedmica” zato što je Bog rekao sinovima Izraelovim da treba izbrojati sedam sedmica od Prvina (3. Mojsijeva 23,15; 5. Mojsijeva 16,9), a onda, “dan poslije”, treba slaviti ovaj četvrti praznik (3. Mojsijeva 23,16). Sedam sedmica predstavlja 49 dana. Dodavanjem još jednog dana (“dan poslije”), dobiva se ukupno 50 dana. Ovaj četvrti praznik odigravao se točno pedesetog dana nakon Prvina (Mesijinog uskrsnuća). Ovaj praznik se također zove “Pentakost” (Djela 2,1) - što znači “pedesetnica”. Ovom prilikom, sinovi Izraelovi nisu jednostavno unosili samo prvine od pšenične žetve u Hram (kao što su to činili sa prvinama ječma na Praznik Prvina), već i dva kruha. Ta dva kruha su bila ispečena od bijelog brašna i sa kvascem. Na što sve je ukazivalo pedeseti dan, dva kruha, kvasac? Ukratko, to je sve ukazivalo na silazak Svetog Duha. Sin Božji je ustao iz groba na Prvine. On je onda proveo 40 dana sa svojim učenicima u službi nakon uskrsnuća (Djela 1,3). On ih je informirao da je potrebno da On ode ka svom Ocu (da bi bila primljena Njegova žrtva za sve ljude), ali da ih neće ostaviti. On će im poslati svog Svetog Duha koji će biti sa njima da im pomogne u Njegovom odsustvu (Ivan 14,16-17). Njima je zapovijeđeno da čekaju u Jeruzalemu dok On ne dođe (Djela 1,4) i oni su čekali kao što im je bilo zapovijeđeno. Njihovo čekanje nije bilo dugo - samo deset dana. A onda se to dogodilo: Božji Duh se spustio na ove religiozne ljude prvog stoljeća. Za Praznik Sedmica, dva kruha su bila unjeta u Hram. Oni su predstavljali Hebreje i ne-Hebreje, koji su sada jedno u Kristu, dolaskom Svetog Duha. Pišući religioznim ljudima u Efezu, Pavao kaže:“Jer je On naš mir, On je oba dijela sastavio u jedno i razrušio pregradni zid koji ih je rastavljao... da stvarajući mir od te dvojice (Hebreja i ne-Hebreja) načini u sebi jednog novog čovjeka”
(Efežanima 2,14-15). Postojao je kvasac u ova dva kruha, jer u to vrijeme je još uvijek postojao grijeh među njima. Gledajući kroz Krista, Crkva je savršena. Praktično i eksperimentalno, pred njom je još veliki put. Mesija, koji je glava Crkve, bio je bez kvasca. Crkva, koja je tijelo, još uvijek ima kvasca u sebi. Dakle, kvasac je bio uključen u ova dva kruha.
Za sve one koji žele praznovat praznike Gospodnje, te pratit kada oni padaju po biblijskom kalendaru više informacija na sljedećoj stranici http://www.karaite-korner.org/
Post je objavljen 23.04.2011. u 16:15 sati.