Uho moje još čuje i oko ponešto vidi. Misao, kao voda potokom, teče. Pitanja mnoga čujem. Riječi zvukom što meni dolaze, potiču procese mislima u meni. Stanja neka u meni poticana tako budu. Dođoše riječi od nekuda.
Iskustvo me vodi izvoru riječi mnogih. I ja sam ih stvarao, a još ponekad izvor sam im.
Stanja u čovjeku izričaje potiču. Kao da traže nekoga tko vjerovati će u postojanje njegovo po riječima što ih primi.
U moru zvukova, u moru riječi, stvorismo šablone koje kao filteri uprošćuju stvarnost. Tako kao da riječ sebi svrhom postaje, kao i svijetlo što filterima boje mijenja i gubi ih. Pitam se: 'Vidim li te od sebe? Od sebe po ograničenjima svojim.'
Govorio sam često i ne misleći što čuju, a svatko je to na svoj način čuo. Sav svijet života je u odnosima, a odnosi slijede razlike. Razlike te mijenjaju viđenja istine svijeta. Vidim te i pitam se: 'Vidim li te čovječe?
Kako da otklonim zasjenjenja sobom? Kako da ne mijenjam istinu?'
I kao da slutim, da tek otpustom sebe dozvolim istini da bude. Tada vidim da istina je i to iskrivljenje. Da, ali slika njime jest iskrivljena slika. Istina jest da istinu ne vidim. Gledam, slušam, osjećam, ali nastojim dokučiti svijet istinski.
Zar ono što jesam jest ometanjem istine slikom njenom? Slika ta jest slika u meni, tebi, njoj i njemu. Mi i slike u cjelini istine. I nema slike te bez tebe, ni tebe takova bez slike. Ta cjelina je život.
I opet istinu tražim. Ja. Ustrajno kao da nastojim biti što nisam. Što nisam životom u odnosima što odstupanja čine, što razlike istoga čine svakome od nas. Da, tako ja to vidim. Ja. Da, ja. A tko li sam da bi bio netko, neka čvrsta točka?
Ishodište i utočište slika i stanja po odnosu prema istini svijeta. Upravo ta razlika čini nemoć moju istinskog viđenja.
… i putuju riječi, slike, osjećaji ….. Uho čuje. Oko vidi. Osjećam promjene. Postoje pipci neki u svakome od nas, koji kao da hvataju promjene i one tada mijenjaju nas. Mijenjaju ono što mijenjati se može; što promjenjivo jest i prolazno time.
Mnoge godine su prošle života moga, a i nebrojeno njih prije. Pitam se od kada i do kada će rijeka promjena tih mijenjati i ono nešto što mislim da jesam? Mijenjati će se to nešto, ali tu jest i osnova ona na kojoj sve ovo, kao na čvrstu tlu jest. To nepromjenjivo je isto kao i kada sam prvi osjećaj u nizu ovom upamtio. I sada je ovdje i biti će kada promjene neće dosizati pipci života. Istina ta jest, ali kao da promjeni podatna nije. I za života prilaziti joj mogu. Prilaziti ovakav promjenjiv, životan.
Životom postojimo, a Istinom jesmo.
Život je put, a Istina jest vjera iscjeljenja. Ona jest majka sviju nas. Njena blagost nas zove i daruje dobrotom. Dobrota ta nošena je zahvalnošću, poštovanjem i ljubavlju. Vidim mnoge kako žele putem dobra, a odlaze na drugu stranu. Dobro jest Istinom. Pitaj se istinski tko si i kuda ideš? Istina jest!
…:)
Post je objavljen 23.04.2011. u 10:55 sati.