Marketing
Jebeš kontinent koji Vijetnam nema
I tako, obiđosmo Indokinu zahvaljujući dobrim ljudima iz Lonely Planeta i tajlandske pivovare Singha. Pa bi valjalo nešto i napisati. Što nije lako dok ti je dupe u Hrvatskoj, srce u Aziji, probava na ničijoj zemlji, a glava u oblacima. A počet ću kronološki, Vijetnamom. Uopće si neću utvarati da sam sad spoznala cijeli Vijetnam ako sam se potucala po njemu dva tjedna, pa moje jezično-slikovne vedute shvatite kao impresije putnice-namjernice velikih očiju i još većeg teka. Oklen krenuti? Nemam pojma pa ću nasumično nabacivati strujosvjesne natuknice.
Velika većina ljudi ima predrasudu da je daleka Azija nakupina gomile istih žutih kosookih ljudi koji tamane rižu i nose smiješne šeširiće. Što nema veze s vezom. To bi bilo kao da netko kaže: "Ma, Europa... Italija, Švedska, Irska, sve je to isto. Hrpa bijelih ljudi koji igraju nogomet i jedu meso s krumpirom." Razlike između ljudi i običaja vidljive su već unutar različitih dijelova jedne zemlje, npr. sjevera i juga Vijetnama, a kamoli između različitih kultura na užasno prostranom, bogatom i raznolikom području kao što je Indokineski poluotok. O samom Vijetnamu nisam znala puno više od dojma fabriciranog kroz američke filmove o ratu i sporadične članake ili dokumentarace. Naslućivala sam da su siromašni, ali nasmiješeni i krotki, da je priroda prekrasna i još uvijek ne potpuno pokrčena, a hrana fantastična. Dakako, ovo zadnje bilo je moćan faktor prilikom biranja odredišta. Uz jeftinoću. Moja naslućivanja obistinila su se, ali višestruko potencirana.
Nas i Vijetnamaca - 95 milijuna. To se najbolje vidi u prometu, koji je ispočetka šok za sve fine europske guzice. Kad si pješak, kao da stalno uživo igraš Froggera. Hanoi, 4 milijuna stanovnika, 2 milijuna motorića. Brujanje i trubljenje stalna je zvučna kulisa. Ali truba ovdje ne znači: "Jebo ti konj mater, idiote jedan, ko ti je dao vozačku?!" nego: "Ehej, evo i mene, uzmite me u obzir." Kad jednom uđeš u taj zen, postaneš jedno s prometom, nekako se smiriš i prepustiš. Usput, rekord je bio sedam osoba na motoriću - cijela obitelj.
A kad ti dopizdi gradska vreva, odeš u mirnu prirodicu, koje još ima u izobilju, iako su industrijalizacija i zagađenje jedan od najvećih problema.
Ujak Ho vreba sa svih strana. Navodno je bio skroman čičica i nije žudio za megalomanskim kultom ličnosti kad ode, ali eto, postao je bog. Može ga se obići u mauzoleju, koji je čuvaniji od Pentagona, ako nije na godišnjem tromjesečnom remontu/fejsliftingu u Rusiji.
Unatoč tome što je Vijetnam jedna od rijetkih zemalja u kojima su jednostranačje i komunizam (pardon, socijalizam!) još aktualni, a građanske slobode ne baš najveće, bar nemaju tlačiteljskog diktatora i nisu izolirani od svijeta. Dapače, dolar im je vrlo mio, a ekonomija prilično liberalna. Otvoreni su i srdačni prema strancima i gledaju prema naprijed. Iako je podjela između sjevera i juga itekako vidljiva, a rat je završio prije "tek" 35 godina, za razliku od nekih državica koje još prežvakavaju Drugi svjetski rat, ustaše i partizane, ne zamaraju se prošlošću i tričarijama. No, da su ponosni na svoju burnu prošlost i junački otpor mrskom tuđincu, to da. Od vijetkongovaca i njihovih bivših uporišta turizam dobro živi.
Iako je većina stanovnika siromašna i ne zarade ni 100 dolara na mjesec, u dva tjedna nisam vidjela nikog nadrkanog ili popižđenog. Drže do obraza i dostojanstva, skromni su, a iskren, neusiljen osmijeh dijele lako kao HDZ braniteljske povlastice. Naravno da u bijelim turistima prije svega vide hodajući bankomat, ali stvarno mislim da vide i čovjeka. Nema beskonačnog davljenja i ispijanja krvi na slamčicu da bi se užicao dolar. Ako ti netko i nudi nešto, jedno "nou, tenkju" dovoljno je da mirno nastaviš svojim putem. Obitelj je svetinja, a život se odvija na ulici. Od trgovanja, kuhanja, jedenja, druženja pa do uljepšavanja...
Na sljedeće scene dežurni higijeničari reći će "fuj! bljak! kak mogu?", ali sve je to stvar perspektive i navike. Mislim da mi zapadnjaci malo pretjerujemo s opsjednutošću higijenom i sanitarnim uvjetima. Vijetnamski ulični život nije organski ogavno prljav u smislu da vam se želudac okreće, i daleko od toga da su Vijetnamci neuredni - situacija je samo manje sterilna nego u svijetu kakav mi poznajemo. Jeli smo na ovakvim placevima i uredno preživjeli.
Većina domaćih, uličnih birtija i zalogajnica samo nabaci par primitivnih plastičnih stolova na ulicu i hrpu minijaturnih plastičnih hoklica naprema kojima su oni naši mali vrtićki stolci za djecu direktorske fotelje. Kakav komfor, kakav luksuz, nema mjesta za to. A ni potrebe, vjerujte. Fleksibilnost i praktičnost prije svega. Što jadnije stolčeke vidite, to jeftinije pivo! A pivo milina... (gladi bradu i s nostalgičnim smiješkom zamišljeno gleda u daljinu).
Iako imaju sasvim OK flaširana pivca, uglavnom lagere, naša srca i jetre osvojio je fenomen pod imenom bia hoi. To je friško, neindustrijsko pivo koje se proizvodi i pije na dnevnoj bazi. Toči se cjevčicom direktno iz metalne bačve. Ima oko 3% alkohola, jako je lagano i osvježavajuće, fino vodenkasto (razlikovati od negativne kategorije "razvodnjeno"). Prosječno smo ga plaćali oko dvije kune, a jednom smo naletjeli i na bia hoi za 90 lipa.
Zagrebački šminkeri dobili bi infarkt da subotnji izlazak moraju provesti u ovakvom lokalu:
Druga važna tekućina je kava, a sigurno niste znali da je Vijetnam drugi najveći svjetski proizvođač iste! Iako je moj odnos s kavom "pij pet puta godišnje, pij dobro", vijetnamka me odmah oborila. Dakako, dofurali su je Francuzi. Drukčija je, tamnija, čišća, aromatičnija, gorkasto-kiselkasta, ali na dobar način. Tradicionalno se radi pomoću metalne šalice-filtera pa kava iz gornjeg dijela lagano kapka u donji. I onda genijalni tač - pije se s kondenziranim mlijekom.
Ultrajeftini sokići i frapei od svježeg raznoraznog voća na svakom su ćošku i naguštali smo se u njima kao mala prasad.
Sveprisutan je i sok od svježeg kokosa. Uberu ga dok je zelen, a ne ono drveno dlakavo tvrdo kako ga mi zamišljamo, mačeticom oblikuju i otfikare vrh. A unutra fina slatka hladna kokosna vodica. Ovaj na slici je baš fino izrezbaren, inače znaju biti rudimentarniji.
Ih, raspisala se ko da Castru govor pišem, a hrane se još nisam ni dotakla! Bojim se da će ovo morati ići u nastavcima, a ja se zasluženo odoh odmoriti.
NASTAVLJA SE...
Post je objavljen 22.04.2011. u 16:03 sati.