Sjećam se noći...
što ostavi mi traga
teške samoće, čežnje duboke.
Sjećam se noći...
kad dah smrtni bijaše mi susjed,
a zagrljaj tame bi mi pokrivačem.
Sjećam se noći...
kad vrt Getsemani bijaše mi stvarnost,
a raskošnost srca - beskrajna pustinja.
Sjećam se noći...
kad Riječ mi žerava bješe,
i bez žaljenja ranjeno mi srce paljaše.
Dok zagrljajem je prihvaćah,
razdera mi dušu nasiljem neprolaznosti.
Sjećam se noći...
kad ime mi svjetlo izgubi,
i jedino Tvojim sjećanjem bi ovijeno.
Dok mišljah da nestajem...
nađoh se čudom na Početku novom.
Sjećam se noći...
u kojoj sasvim sam ostadoh...
tad i najbliži prkosno mi prijetili -
da samoća je zadnji moj cilj, a hladni kamen -
moj počinak trajni.
Sjećam se noći...
kad na Križu se nađoh u Duhu Tvome,
i dodirnuh hladnoću bezdana.
Daha mi nestade,
a tijelo moje - govor postade.
Sjećam se noći,
što snagu izgubi...
Tamni tad oblaci
raspuknuše se sami,
te blagoslov Kiše zemlju natopi.
Svjetlost se rodi...
Vječnost mu je Izvor,
a ja se odmoren nađoh
na Tvom Srcu, moj Isuse!
(R.P.)
Post je objavljen 21.04.2011. u 22:02 sati.