Marketing
U baranjskim lovištima
U subotu, 16.04. smo pozvani na realizaciju božićnog dogovora. Cijeli tjedan je padala kiša, još u petak sam zvala tetku da provjerim da li možda otkazuju zakazni ručak. Ali, uslijedilo je odlučno ne, vjerovali smo da će ipak doći sunce... Naime, radilo se o ručku, grahu u šumi. Da ne duljim s početkom, imam jaaaaaako puno slika, stoga krenimo.
Odredište lovište blizu Tikveškog Titovog dvorca. Na sreću, naša nadanja su ispunjena, sunčana subota, stigli smo oko 11.30.
Prvo upoznavanje s mjestom događanja. Ambijent je prekrasan, naravno sve od drveta.
Fran nego što će, nego se odmah popeti na nešto, grickajući domaće kiflice :-)
Ovo je samo dio natkrivenog prostora u kojem može jesti i do 100 ljudi. Ivor je u sredini nečega i pita se čemu to služi, pojma nisam imala ni ja, ali vidjet ćete u kasinjim fotkama.
Nazdravljam domaćom višnjevaćom sa mojim sestričnama kod rotirajućeg bara, fenomenalan je!
Grah se već naveliko kuha, a glavni gazda sve nadgleda.
I još jedan kazan. Trebalo je pripremiti ručak za više od 50-tak ljudi.
Pogled iz daljeg na cijeli "kompleks"
Dok se ručak još krčkao, mi smo prošetali , a Ivor je pronašao ostatke ugljena i nesvjesno glumio dimnjačara.
Jaknu ćemo oprati kod kuće, ali ruke moramo tamo prije ručka
Ako ste zaboravili problem kruga s početka priče, evo odgovora
Mogli smo birati dječju verziju graha ili onaj za odrasle, ja sam dječju. A vi pogodite koji je onaj za odrasle.
Od hrpe slika, evo i jedne zajedničke, a onda na klopu....
Punih stomačića, trk na istraživanje šumskih zanimljivosti. Fran je pronašao i ulovio žabu. I koprive, ali je to stoički podnio.
Ivora je oduševila logorska vatra, kako su to klinci rekli. Pa je nakon ručka, on pripremao desert, dimljenu slaninu.
Ali nije on bio jedini u igri s pepelom...
Načula sam da se netko meni nepoznat vozio malo kroz lovište i naišao na divlje životinje, naravno da sam naivno odmah htjela i ja našim autom, brzo su me razuvjerili, tuda može samo terenac. A onda sam se diskretno bacila u lov na dobru dušu koja bi i nas provozala. Ne morate ni sumnjati da sam uspjela u tome.
Jeleni uhvaćeni u bijegu
Oko 16 sati se većina društva razišla, a oni najuporniji su tražili repete
A onda kad bi čovjek pomislio kraj predivnog izleta, kraj da, ali samo prvog dijela. Raširila se glasina kako bi ja u safari, pa se završna ekipa s tri auta i terencem uputila u drugo veće lovište. Do tamo nam je trebalo možda 10 minuta vožnje, ali premoreni Ivor je zaspao. Međutim, nema odustajanja, samo je time dobio prednost da zasjedne u kabinu pored vozača, a mi ostali iza u otvorenu prikolicu, jupi! (tri klinca, i nas 6 velikih).
Ja sam pretpostavljala da ćemo se zadržati nekih 15-tak minuta kao i u prvoj vžnji, kad ono koja greška. Mi smo zapravo išli od hranilišta do hranilišta hraniti divlje životinje i to bar dva sata.
Na samom ulazu, odmah kad smo otvorili kapiju, prizor za pamćenje
Naime oba lovišta u kojima smo bili taj dan su zaključana i ograđena.
Vrlo brzo smo upoznali Žaka o kojemu nam je gospodin koji nas je vozio pričao.
Nisam mogla vjerovati koliko taj vepar dolazi blizu i ne boji se. On čim čuje zvuk poznatog motora, odmah izlazi na čistinu, zna tko i zašto dolazi. Nakon utovara vreća kukuruza vrijeme je za nova hranilišta.
Ali prije toga smo se prošetali do Titove čeke i tamo pronašli zmijinu košuljicu kako visi s čeke.
Pogodite tko je to prisvojio kao suvenir.
Ako se netko pita, sada je ta košuljica u plastičnoj prozirnoj kutiju kod njega na ormaru, i tko zna do kada će biti
Do jezera smo se dovezli samo zato da bi ga mi vidjeli, tu nismo nikoga hranili. Riječi su suvišne.
A ako do sada niste znali, evo kako se to zapravo hrane divlje životinje. Jednu od onih velik vreća s kukurzom pokidate i sadržaj vreće postupno isipate u kantu
a onda iz kante raznosite i polako prosipate tvoreći veliki krug, a zapravo može i ovako:
Ako to i inače radite, vrlo je vjerojatno da će dio hrabrijih veprova već doći sasvim blizu vas. Međutim, ako dođe ovakva uzbuđena i radzragana skupina, veprove ćete vidjeti kako proviruju iz grmova i jadni jedva čekaju da gužva nestane.
Pri povratku nazad, desilo se nešto što ni u snu ne bi moglo nigdje na gradksim cestama, ponovo slika govori više od tisuću riječi:
I za kraj još jedna fotka s onog prvog hranilišta gdje se u međuvremenu skupilo bar 30-tak veprova, od malih beba do jako velikih.
Žak se izdvojio iz skupine i došao nas je pozdraviti, čak je i pratio kaminončić prema izlazu.
Osim divljih svinja, vidjeli smo i stvarno puno jelena, srna, ali on su puuuno plašljiviji i nije bilo šanse da ih uslikam. U trenu nestanu u šumi.
Hvala onima koji su nas pozvali na ovom prekrasnom druženju, a posebno našim vodičima.
Post je objavljen 20.04.2011. u 22:22 sati.