Shvatila sam danas koliko je moj život postao loš i ne znam što ću sa tim. Ne znam što ću sutra.
Nisam ista, definitivno nisam ista. Dogodilo se ono čega sam se stalno potajno bojala; shvatila sam koji sam ja hodajući freek, ko uostalom i 99posto kugle zemaljske. Optužujem, manipuliram, iz razonode. Nije važno u kojoj količini, bitno je da to činim, i imam tendenciju ka tome,koliko god ja sebe uvjeravala u suprotno...
Oslobađajuće iskustvo je bio taj neobičan doživljaj potaknut opčinjenošću japanskom kulturom i motivima, no opet s druge strane ne znam što ću sutra. Kako ću sutra, nakon onog što sam sanjala, ići u svijet, lakša za važnu iluziju..?
Iluzija daje vremena da prezimljujemo dugo vremena bez sunca... čuva ego od divljanja u pogrešnom trenutku.
I što kad se osvijestimo, skinemo sunčane naočale i shvatimo da je ozračenje jednostavno preveliko. Ne znam imam li oči za ovaj svijet , da ga moje oči otrpe, mogu li ići u svijet bez tih naočala....?
Mogu li?
Post je objavljen 20.04.2011. u 00:25 sati.