Da li ono što jest istovremenošću jest?
Pitam se kao polazištem pokušajem viđenja. Ništa ne tvrdim, tek potićem misli na slijedove kojima bi stvarao privide za usporedbu sa mogućim . Znam da nastajati će i misaone tvorbe što neodržive će biti kao pretpostavke mogućega. Misao će tražiti ono nešto u prostorima gdje oči ne vide i osjeti tek slute.
Zašto me misao tako privlači? Vidjeh je kao nositeljicu predstave stvarnosti, što meni predstavlja moj svijet. Vidjeh je kako surađuje sa senzorima mojim, što pružena su ruka svijetu; svijetu koji nisam, a po kojem jesam. Svijet taj u stalnoj je vezi sa procesima u meni. Ti procesi još jedan su put viđenja svijeta. Svi utjecaji svijeta na tijelo moje stvaraju procese u meni. Stvarali su ih mogućnostima sinteze 'mene'. I taj put vremena u smjerovima raznim kao još jedan senzor me čine. To nije dio tijela moga, ali me čini. Tako je sav svijet u meni.
Misao prepoznaje senzore. Ma, mogla bi i zanemariti ih i poći putem datosti njima. Kao slamka na rijeci da budem tako.
Vidjeti svijet i prihvatiti ga, a zanemariti taj bitan dio njegov, ne mogu. Ne mogu granicu sebe odrediti i time zavaravati se. Nije svijet samo to što tek tijelom svojim vidim. Neka vrata svijeta otvorena ostanu. Neka istina čimbenik mene bude. Znači li to da priznajem i ono što ne vidim? Bio bi to pristup lijen, kada bi to samo puko priznanje bilo.
Jest put što sviješću ga vidim. Jest put istini mene. Jest put promjene svijesti dogradnjom njenom. Tako priznajem mogućnost tu i time ona jest. Jest meni.
Krećem se tako unutar sebe, a ustvari svemir nalazim. Ta zar i očima viđeno nije istim načinom. Oči impuls živcem do mozga prosljeđuju, a potom misao tumači. Zar nije to isto kao i svemir što nalazim u sebi?
I pitam se takav: 'Što u stvarnosti je tamo vani?'
Znam li ustvari što znači to 'vani' kada sve životno odande dolazi. Kao da je život odnos mene koji jesam prema onome što nisam. Kao da postoji granica mene. Zaista tako izgleda. Da ali svijest moja kao da je pomiče. Ta zar onda ona nije nešto promjenljivo? Nije li to sviješću sebe u spoznajnom smislu?
Oči vidjeti mogu tijelo. Senzibilniji osjetiti mogu nešto u prostoru, a neki i vidjeti aure ishodišta u tijelima, pa i neke nadtijelesne. Neki ih osjete neobjašnjivim načinom. Po njima put nalaze ishodištu njenom. Čudan svijet, zar ne!
I sve to kao igra svojnosti je. Da, tako jest u svijetu promjena u kojem se i mi mijenjamo. Zavisi kako i kuda se gleda. A gledanje….? Pa to je proces u nama. Pitam se samo koliko dozvoljavamo istinskom svijetu da u nama bude. Pitanje je koliko slobodni jesmo, a ta sloboda granice nam naše predstavlja. Pitanje je koliko svoj identitet zabludama štitimo. Pitanjima tim procese naznačih.
O živote, koliko li zanimljivosti u svijetu!
Prijatelji dragi, vi što na putu svome naiđoste ovdje, ništa ja ne tvrdim. Pa, što bi tvrdnja ta uopće bila? Ne želim biti u pravu prema nekome tko nije. Svi smo mi procesa svijeta istoga. Svi mi slijedimo isti i odraz smo svijeta jednoga na mjestu tome u vremenu tome. I ja što, eto, o tome govorim. I kao što potok žuborom svijet po sebi iskazuje, i kao što ptica pjevom isto čini, i kao što cvijet ljepotom život priziva, i pčela ga nalazi, i kao što vjetar slijedi promjene tlakova …., i ja osmjehom pozdravljam tebe. Vidiš li, da slučajnost nije ta, što te ovdje dovede.
I kao što potok ode putem u vrijeme svoje kao privid, odlazim i ja. Da, ako privid jesam. Svijest to čini, a istina jest. Vidiš li?
Istinom te pozdravljam … :)
Post je objavljen 19.04.2011. u 13:43 sati.