Od svih nevjerojatnih likova Našega maloga mista, moje srce je najviše taka Servantes. Ona njegova zanesena faca, ona njegova dičja dobroćudnost i plahost neshvaćenog "umitnika", urizali su se u moju dušu ka slova u papir na njegovoj staroj pisničkoj makini.
Tragična sudbina toga lika kojemu je bilo suđeno da ga niko ne razumi, na neki način meni je simbolizirala odnos ovoga grada prema svim ostalim svojim "pisnicima", ako ćemo pisnicima nazvat sve one koji su od rođenja svojom različitošću i mekoton srca izazivali ruganje i bockanje onih okolo sebe. U Splitu je to ka dio folklora, ta okrutnost prema "pisnicima". U gradu u kojem vještinu "kupljenja u prsi" naučiš još prije nego šta naučiš hodat, u gradu koji diktira tvrdi ritam, oni mekani, ako ne uvatu taj ritam, bivaju samliveni.
Sve one legende, mitovi, sve one priče o "splitskom dišpetu", o "redikulima", o neshvaćenim opernim pivačima, boemima, pijancima, nesritnin i siromašnin ljubavnicima, djeluju tako simpatično onima koji nisu nikada osjetili kako je to kad te ovi grad "uvati u đir". To puno bolje od mene znaju stariji stanovnici najlipšega grada na baloti, i oni koji su odavno otišli tamo di je danas otiša Ivica. Ja ne znan puno, ja san ona "alo brale" generacija, i samo u današnje vrime pribacujen mitove iz onih vrimena i uspoređujen. Danas više nema likova poput Pajde, ili Karuza, ali znan da ima još uvik puno Servantesa. Servantesi opstaju, svaka nova generacija izbaci po kojeg novog, a tako istog, tako starog. I sve je isto - Split i danas sve svoje Servantese gleda podozrivin okom, i svakoga toga novog Servantesa izlaže okrutnim testovima gomile.
I znan, zvuči tako bešćutno, tako neljudski, ali baš taj Split rađa najumitničkije pisničke senzibilitete, koji opstaju iz čistoga dišpeta, pa dokle ko izdrži - Servantes protiv grada, grad protiv Servantesa. U tome dišpetu, u toj borbi, u toj boli, u tome slamanju nastaju najlipše pisme i najlipše pisane riči ovoga dila svita.
Servantes je Split u malom - sva lipota i sva grubost koja tu lipotu štucigaje i muči, nekad i do izgnanstva, i do smrti, to je ovi grad.
To je Servantes zna. A zna je, more bit i Ivica Vidović. Sve kasnije uloge koje je savršeno odradija, svi karakteri, pozitivni ili negativni, genijalni ili manje genijalni, meni nisu uspili pomoć da Ivicu Vidovića razdilin od njegovoga Servantesa. Taj lik Ivica je utjelovija tako prirodno, tako bez napora, da san ja, iako ga nisam nikada upoznala, i u biti nisan znala puno o njemu van glume, virovala svin svojin srcen da je Ivica Vidović i u svome privatnom životu bija jedno takvo dobro, čisto, plemenito i tankoćutno stvorenje kakvo je bija i pisnik iz Maloga mista. Takve su mu bile oči. Dobre.
I zato je meni današnji dan tužan. Otiša mi je moj najdraži lik, a s njim i još jedan dil legende o onakvom Splitu kakvog je lipo volit, iako mi se čini da niko u stvari nije stoposto siguran da takvi Split stvarno postoji. Možda je to san, tlapnja, možda ono tako nasušno potrebno idealiziranje, možda obična splitska bahatost, ali ja tugujen za mojin najdražin likom iz Maloga mista, zajedno sa svim onin drugim likovima koji ga nisu razumili. Jer znan da je i on zna - nikoga nije tako lako, i tako prokleto volit, kao Split.
U nadi da je život bija barenko pinku boji prema tebi, nego Split prema svojin pisnicima....Mirno ti more.
Post je objavljen 18.04.2011. u 20:14 sati.