Sred žita žena šumno more biva,
modra ju brda pridjevima snâže;
njezina prsa, bibava i živa,
zvonjavom zvone kad ih se obnaže.
Jeka odzvanja, usprkos vjetrini,
ishodištem razbludna leptira
koji, zgusnuvši boju, u nutrini
do drevna znaka ticalom optira
za ženu, kažem, koju ti njuh diže
do grla vrane na tragu půtanja;
a slično činiš i dok joj se bliže
primiče oblak – dokaz ti lűtanja …
Za te je ona krvlju obojen znâk
u trenu kad ti na oči padne mrâk!
Post je objavljen 17.04.2011. u 02:31 sati.