Marketing
Sa sinom preko Velebita 2000
Ako Vam se ne da čitati, slike možete pogledati ovdje.
Mapu ovog putovanja možete pogledati ovdje.
Od svih stvari na svijetu jedino su radost i sreća veće kad se dijele. Kako sam radost i sreću bicikliranja sa svojom životnom suputnicom u više navrata već ranije dijelio, ostala mi je želja to (u)činiti sa (skoro) dvanaestogodišnjim sinom. Znao sam da za prvi puta treba izabrati neku egzotičnu turu, ne bi li egzotičnost vožnje izazvala želju za ponovnom sličnom vožnjom. Radi toga izbor je pao na Velebit, u razmišljanju i nadi da je teško (pro)naći egzotičniju turu za uvod u turistički biciklizam.
I tako smo jednog ljetnog popodneva stigli do tete i tetka moje supruge u Perušić gdje smo prenoćili da bi ujutro rano krenuli biciklima. To rano i nije baš bilo rano, jer dok smo se probudili, ustali, doručkovali, spremili i sebe i prtljagu i bicikle, bilo je već prošlo osam kad smo (konačno) krenuli. Prognoza vremena za danas je bila „sunčano i toplo“ dakle pravo ljeto. Obzirom da je Perušić na Ličkom polju nadmorske visine oko 550 metara, iako ljetni dani znaju biti vrući, noći i jutra su ugodne svježine, kakvo je bilo i ovo jutro kad smo krenuli u našu avanturu.
Znajući već od ranije za zanimljive stvari ovog kraja, nismo prema Gospiću krenuli glavnom cestom, već nekim lokalnim sokacima. Iako su bili uski, bili su i asfaltirani, tako da je bicikliranje po njima bilo sasvim ugodno i zbog zanimljivog okoliša kao i zbog potpunog izostanka prometa.
Rijeka Lika vijuga kroz Ličko polje kraj Perušića dosta dubokim kanjonom. Nizvodno, kod Kosinja, sagrađena je brana pa rijeka Lika u tom svom kanjonu glumi jezero, koje je akumulacija za hidroelektranu Senj do koje dolazi tunelom kroz Velebit. Od svega toga nama, običnim smrtnicima je zanimljiv vodostaj u rijeci-jezeru. Ako je kišna sezona onda vode ima na pretek pa jezero stvarno tako i izgleda – mirno, pitomo, veliko jezero. No ako kiša nije odavno padala onda nivo vode padne do plićaka, pa na vidjelo izlazi sva ljepota i/ili surovost kanjona. Tako je bilo i sada dok smo tog prekrasno ljetno-ličkog jutra pedalirali i tako pedaliranjem došli do mosta. Obzirom da je cesta lokalnog karaktera, takav je bio i most. Uzak i tanan, a gledajući ga s potoka u koji se rijeka/jezero Lika pretvorila, izgledao je još uži i tananiji.
Dojam kanjona, ovakvog bez obilne vode, nam nije dao da se tek tako rastanemo. Stalno smo bacali „još jedan pogled“ prije nastavka puta. Vodostaj je bio toliko nizak da se sve svelo na tanke curke između malih, mirnih jezeraca.
Nastavak putovanja je i dalje bio uskom lokalnom cestom koja krivudavo, ali bez uspona, prolazi Ličkim poljem kroz mirna, tiha sela. U jednom od sela smo ugledali (pra)staru Ličku kuću iz nekog drugog stoljeća i nekog drugog poimanja minimalne kvadrature stanovanja.
Prelazimo i Otašicu, pritoku Like, koja nas zbunjuje količinom vode jer te vode ovdje ima više nego na rijeci Lici nizvodno kod mosta(!?) sa početka ove priče.
Bilo kako bilo, problem vode u rijekama Ličkog polja ostavili smo za neka druga vremena, a mi nastavljamo laganini tim ravnim Ličkim poljem, promet nula apsolutna, jutarnja svježina još uvijek suncu dopušta da svijetli ali ne da mu da grije, a u daljini se vide visoko obronci šumovitog Velebita. I tko bi žurio u toj milini!?
Ljepota vožnje sporednom cestom na našu žalost završava, pa izlazimo na glavnu cestu Gospić – Karlobag. Nastavkom vožnje vidimo da nema neke bitne razlike, što se prometa tiče, između ove „glavne“ i one „sporedne“ ceste. Istina, propiči koji auto, ali vrlo, vrrrrlo rijetko, a i cesta je „normalno“ široka (mislim, crta po sredini i tako to) tako da naše uživanje ostaje nepromijenjeno.
U stvari, ako ćemo istinu zboriti, promjene ima, ali za nju nije „kriva“ cesta, već uzbrdica i sunce koje ipak polako, ali uporno, potiskuje jutarnju svježinu i počinje pomalo i grijati. Srećom, šuma oko ceste je obilna, pa je dovoljan mali povjetarac da svježinu iz šume bogatu kisikom premjesti na cestu i pomiluje nas na toj cesti. Osim toga, obzirom da je sunce još uvijek relativno nisko, hladovine uz put je na pretek, pa u nekima od njih zastajemo na odmor.
Od Gospića pa do Brušana još kako-tako možemo ignorirati uzbrdicu koje i ima i nema, ali od Brušana cesta napušta bilo kakve znake ljudi i provlači se krivudavo kroz šumu sa znatnim usponom slijedećih 3-4 km do prijevoja Baške oštarije. To smo prelazili pješice sa čestim pauzama u već napomenutim hladovinama. No, kako je uzbrdica bila znatna, kao i grijanje sunca, sinu je postupno nestajalo daha pa je u pomoć pozvao vučnu službu koja je njegov bicikl strpljivo i polako šlepala uz brdo, dok je njemu preostalo samo upravljati biciklom i postupno smirivati dah vraćajući ga na normalu.
Dobrano već umoreni i oznojeni sjetili smo se da smo potrošili jutrošnji doručak i da smo pored žeđi postali i gladni. Našli smo jednu poveću od onih silnih hladovina, raširili karimat i na njega stavili trpezu da bi polako i s guštom objedovali. Promet je i dalje bio nikakav tako da smo nesmetano za vrijeme jela uživali u ambijentu svim čulima. Htjeli mi to priznati ili ne, ali za vrijeme ovih vrućih ljetnih dana, planine, ovakve kakve su, za vrijeme ovog objeda, oko nas, su opasna konkurencija moru. Što ćemo kasnije ovog dana to i osjetiti.
Da smo blizu prijevoja, uvidjeli smo prema okolnim, i dalje šumovitim, vrhovima koji su, u odnosu na nas, postajali sve niži i niži. Čak se i naša cesta odvojila od hladovine, donekle „zahvaljujući“ i suncu koje se sad već dosta visoko popelo. Valjalo je ovih zadnjih par stotina metara pred prijevojem proći po suncu koje je još vijek bilo podnošljivo, zahvaljujući onim povjetarcima iz šume, a u obzir treba uzeti i dosta visoku nadmorsku visinu.
Ovdje sada u razmaku od manje od kilometra imamo čak dva prijevoja. Ovaj prvi, na koji razdragani i sretni konačno stižemo, je na 955 metara nad morem, u samoj je šumi i kao takav ništa posebno za vidjeti. I dalje u šumi cesta se spušta tek 30-ak metara visinske razlike u visoravan gdje je smješteno selo Baške Oštarije po kojem je i ovaj, malo prije pređeni, prijevoj dobio ime. Ulaskom u (ili na) visoravan, šuma se povlači pred livadama i pred kućama mjesta. Najimpresivnije zdanje ljudskih ruku u ovom mjestu je hotel Velebno Zagrebačke industrogradnje. Naravno da se skreće ka njemu i njegovoj hladovini se odmara na oštrom planinskom zraku koji nama umorenima usponom, izaziva ugodu i želju za beskrajnim ležanjem i žmirkanjem u ovom osvježavajuće svježem zraku.
Ali putovanje se kad-tad treba nastaviti, pa teška srca pokrećemo svoje olovne noge a i ostale dijelove tijela jednako otežane. Spoznaja da slijedi duuuga nizbrdica nekako katalitički djeluje na pokretanje tijela, tako se ipak uspijevamo popeti na bicikle. Slijedi uzbrdica jako kratka i po dužini i po visini, da bi ugledali tunel. Taj tunel čini onaj drugi prijevoj koji je niži od prijevoja Baških Oštarija ali je daleko poznatiji. Radi se o prijevoju Oštarijanska vrata ili Stara vrata na visini od 928 metara nad morem. Tim metrima dodati ćemo ih još desetak, jer smo se odlučili na staru cestu koja krivudavo prelazi preko tunela nove ceste. Ovo s tunelom, je proizvod ovovjekovni, da se jadni limeni ljubimci ne pate cik-cak vožnjom dodatne uzbrdice. Mora se odati priznanje graditeljima jer su ostavili i staru cestu, čak što više i asfaltirali je, tako da se neki kojima se ne žuri i koji imaju malo drugačije poimanje ljepote, mogu nesmetano i bez problema popeti na vrh prijevoja i tamo ostati višestruko duže od planiranog. A da im nije ni najmanje žao potrošenog vremena. Naprotiv!
A što su oni koji propiče kroz tunel propustili.
Prvo su propustili neku vrst osobne karte ove ceste iz koje vidimo da je ona rođena davne 1752 godine i da je od tada u više navrata pomlađivana.
Dalje, tu je i kubus- kamena kocka osnovice oko metar i pol na kome je spomen Austrijskom imperatoru. Do tog kubusa treba se popeti preko 30-ak kamenih stepenica, a iza kamene platforme na kojoj je kubus slijedi kamena staza do okruglog kamenog odmorišta koje je napravljeno kao kamene klupe.
Sa svega navedenog pruža se fantastičan pogled na sve strane. Okrenemo li se prema unutrašnjosti, vidimo ispred sebe visoravan kroz koju vijuga cesta koja tunelom prolazi ispod nas, a iza svega toga je šumoviti Velebit.
Okrenemo li se prema moru, prvo vidimo tu glavnu cestu koja, prošavši tunelom ispod ns, nastavlja prema moru. Iznad nje se vidi „naša“ cesta kojom ćemo nastaviti naše putovanje, kada se jednog dana uspijemo odvojiti od silne ljepote koja je svuda oko nas.
Pomaknemo li malo pogled (i glavu) lijevo – i zastanemo kao omađijani. Pred sobom vidimo cestu koja se spušta prema moru koje je daleko dolje. A u tom moru vidimo još i otok Pag koji bi trebao biti naš današnji konačni cilj. Pogled koji gledamo je jedan od onih koji vam se duboko upiše u sjećanje, pa vam kasnije ne da mira nego vas stalno poziva da se ponovo, na bilo koji način, vratite na ovo mjesto.
Ne znam tko je od nas troje pogledao na sat, ali smo se svi troje zaprepašteno zaključili kako u nekim prilikama vrijeme mahnito leti i da je stvarno vrijeme da se krene dalje. Za trenutak smo se podijelili u dvije grupe. Sin i ja smo se vratili cestom kojom smo došli da bi se biciklom provozali kroz tunel što bi za sina bilo prvi puta u životu. Mama njegova je već više puta proživjela to „zadovoljstvo“ i što se nje tiče dosta joj ga je za cijeli život. Jednostavnije rečeno – ne voli tunele
Slijedilo je sada 17,5 kilometara nizbrdice, pri kojoj se više puta stajalo, dal' radi smirenja emocija, il' dijeljenja radosti i užitka s suputnicima, ili, možda i jednog i drugog. Kod prvog stajanja, pažnju foto-aparata je privukao jedan leptir koji je uživao na jednom cvijetu. Eto, nenadano, neznano i neočekivano je ušao u vječnost, bar prema leptirovskom poimanju vremena.
Kod slijedeće pauze sačekali smo mamu koja vozi po onoj „žuri polako“. Ujedno smo pogled vratili prema prijevoju koji je ostao visoko gore iza nas.
U nastavku vijuganja nizbrdo, pred naše oči se pojavio i Karlobag, cilj ovog spuštanja. Iznad Karlobaga vidjeli smo i našu cestu na koju ćemo stići nakon dodatnog spuštanja
Cesta nam se na prvi pogled udaljava od Karlobaga. U stvari spušta se do jedne lakat krivine nakon koje će se ipak približavati tom gradu. Na jednom odmaranju ispod sebe vidimo i našu cestu a duboko dolje kraj mora i Jadransku magistralu.
Sve ovo je bilo malo previše za dušu mog sina. Na jednom je odmaranju sjeo na stijenu i prepustio se užicima vidika oko sebe ponavljajući :“Ovo je bolje od kompjutera!!“. A tu kutiju je dobio par mjeseci ranije i umal' nije tada umro od sreće. A vidi sad ovo!
I dok je moj sin vodio svoju unutrašnju borbu i pokušao smiriti uznemirenu dušu, stigla nam je i mama tako da sam ju snimio točno ispod neke od sijaset lakat krivina koju smo već prošli.
Iznad nje se vidi jedna od mnogih serpertina koje smo prošli
Spuštanjem niz ovu nizbrdicu od 17,5 km postupno nam se okolni zrak mijenjao od svježe-oštrog gore na prijevoju do teško-vrućeg u Karlobagu. Dolaskom do mora ( a bilo je negdje iza dva poslijepodne) osjetili smo dalmatinsku pripeku u pravom izdanju. Sunce je pržilo na kvadrat. Svuda vrućina i omara. Sa čežnjom smo se prisjećali ljepote planinskog zraka. Ovo ovdje je jedino prihvatljivo ako si u moru ili maksimalno metar od njega . Sve dalje od toga je pakao.
A da nam slijedi pravi pakao saznali smo u Karlobaškoj luci koja to odavno nije. Naime, prije su trajekti vozili iz Karlobaga u Pag na otoku Pagu. To je bila dosta dugačka vožnja, a i u samom gradu bude nesnosna prometna gužva, pa su napravili novo trajektno pristanište u uvali Prizna a preko na otoku Pagu u uvali Žigljen. I tako su te dvije uvale, do tada potpuno nepoznate kao mnoge na Jadranu, postale medijske zvijezde, pa se svakodnevno više puta spominju u radio izvještajima o stanju u prometu, pogotovo za vrijeme bure. A i putovanje trajekta zbog kraće udaljenosti bilo je puno brže. Sve u svemu – divota! Jedino je nama, pri ovom putovanju, bio znatni problem preći dodatnih 13 km prema sjeveru, i to uglavnom više-manje uzbrdo, po ovakvoj vrućini.
Vozilo se, pa se činilo da je lakše pješke. Išlo se pješke, pa se činilo da je lakše voziti. Onda nije bilo lakše ni voziti ni ići pješke, nego jedino sjesti na usijani kamen u kakvoj-takvoj hladovini. A i ovdje su hladovine bile ekstremno škrte, ni blizu onoj Velebitskoj raskoši od hladovine jutros. Uglavnom kao da smo iz raja u prvom dijelu dana ušli u pakao u drugom dijelu dana.
Na kraju se nije moglo više ni sjediti, pa smo u nekom sokaku kraj magistrale našli za ovdašnje poimanje pravu hladovinu gdje su mama i sin legli na karimate i slijedećeg trenutka najslađe moguće zaspali.
Poslije sna smo, bar djelomice, povratili pojam dostojanstva, a i sunce se već spuštalo prema zapadu, te je i vrućina popustila. Ali cesta je i dalje blago, ili manje blago a više oštro, išla uzbrdo. More nam je s lijeve strane ostajalo sve niže i niže tako da smo se već s zebnjom pitali kako se pustiti do njega.
I kad je sunce već počelo zalaziti iza brda, konačno putokaz za trajektno pristanište Prizna. I skrenusmo s konačnim olakšanjem „nema više uzbrdo!“ Cesta je sada krenula sumanutom nizbrdicom kojom je upitno je li bolje ići pješice ili voziti jakim zagrijavanjem kočnica. Ništa od uživanja vožnje nizbrdicom. Samo olakšanje kad smo konačno stigli do trajektne luke.
A u trajektnu luku smo uspjeli stići na vrijeme da još možemo mahnuti trajektu koji je upravo isplovio. Nevjerojatno! Zakasnili smo samo koju minutu. A slijedeći trajekt ide tek za sat vremena!
Pomalo smo smirivali ljutnju nad našom božicom Fortunom i polako prihvaćali situaciju takva kakva jest. A što drugo!? Bar ne moramo više voziti uzbrdo. Odmarali smo se ćaskajući o svemu i svačemu i čekali pola deset kad kreće slijedeći trajekt.
Bilo je iza 10 sati navečer, kada smo sišli s trajekta na Pagu (uvala Žigljen). U početku, dok su nas pretjecala vozila s trajekta, imali smo neko osvjetljenje ceste. Nakon što su ta vozila prošla – tama, tišina i mir. Nebo je bilo vedro, bez mjeseca, prekriveno milijardama zvijezda. Temperatura zraka ugodna, vjetra nema, miris soli u zraku, tako da u nekim drugim okolnostima pomislili bi „čista romantika“.
Da u nekim drugim okolnostima, ali sada mrtvi-umorni i iscrpljeni, ovo više liči na horor.
Do kampa u Novalji imamo oko 13 km (opet taj sretan broj). Ali kakvih nismo znali, jer nikad ranije na nikakav način nismo prošli ovom cestom. Dok guramo bicikli uzbrdo, pratim pogledom svjetla vozila koja su nas obišla, da vidim, od prilike, koliko imamo penjanja. I stvarno, svjetla se izgubiše, nakon što su vozila zašla iza stijene. Pomislih da i nije tako strašno visoko i da nemamo puno uzbrdice. Ali nakon nekog vremena svjetla vozila se pojaviše viiiisoko iznad nas! To znači da se ima pješačiti oho –ho.
Pokunjeni, uz malo razgovora kljucali smo kao prastara kljusad uzbrdo kroz noć, „duboku, mračnu noć“. Jedno drugo smo povremeno zvali da provjerimo da li smo još uvijek u kakvom takvom svjesnom stanju, ili da provjerimo da li smo još uvijek živi. Oko nas i dalje gusta crna tama još gušća i još crnja zbog našeg osjećaja zacrnjenosti pred očima.
Meni osobno i nije to bilo tako strašno, u svojim ranijim vožnjama navikao sam proživljavati i crnje situacije. Sin je šutio i muški, stoički podnosio situaciju, mada se u boji glasa, u rijetkim trenucima kada je nešto progovorio, osjećalo da mu je svega dosta. I dok je sin još i šutio, njegova mama je otvoreno priznala da ovako teške trenutke u životu još nije proživjela. Ostalo mi je da preuzimam odgovornost na nastalu situaciju i pokušam ih oprezno bodriti. Oprezno kažem, da ne bi izazvao njihov bijes prema meni.
I konačno nakon, kako nam je tada izgledalo, beskonačnih deset noći penjanja, uzbrdica je prestala i zamijenila ju je blaga nizbrdica. Još smo imali par kilometara blagog gore-dolikanja koje smo vozili sin i ja usporedo jer sam njegovom biciklu isključio svijetlo, da mu dodatno ne otežavam vožnju.
Sve ima svoj kraj pa i ova tortura. Prvo smo ugledali svjetla u daljini, zatim tablu pomoću koje nam domaćini žele srdačnu dobrodošlicu u Novalju, da bi konačno ušli u osvijetljeno mjesto. Odmah smo uočili putokaz za auto-kamp Straško (svojedobno najveći u ex Yugi) da bi našli neki sporedan pješački ulaz u njega.
Gotovo, stigli smo! Bilo je pola dvanaest.
Izabravši prvo slobodno mjesto za šator sin i njegova mati su sjedeći sklupčali se na tlu i duboko zaspali dok sam podigao šator. Uspio sam ih odvesti u šator minimalnom količinom njihove svijesti. Kao da je duh probudio nužni minimum tijela da se ono prebaci u šator dok je ostali dio tijela i duše plovio prostranstvima sna.
Sutradan tek iza 11 sati se moje potomstvo i njegova mati probudili zadovoljno se protežući poslije ugodnog sna. Na moje pitanje o posljedicama noćašnjeg horora oboje odgovoriše da ih nema. Dakle, sve se svodi na nedostatak samopouzdanja i (s)trpljenja. Srećom.
Za pretrpljeni strah i torturu jučerašnju, mog sina i moju životnu suputnicu častim s dva dana Mediterana. Dok danas oni uživaju u „najljepšem od svih mora“ ja ću busom do Perušića po auto, da bi sutra poslije podne krenuli put kući.
Sutradan smo svi zajedno uživali u moru koliko se dalo uživati. Sunce kao da je pretjeralo (a jest!) sa grijanjem onog dana kad smo vozili iz Karlobaga, pa je sada na sebe navuklo neke oblačiće i oblake, pa kupanje nije bilo baš pretjerano ugodno. Osim toga plaža se sastojala od krupnog i krupnijeg kamenja tako da ulaz i izlaz iz vode nisu bili baš ugodni.
U nedostatku mola za skakanje sin i ja smo improvizirali skakaonicu od mene.
U odlasku iz Novalje snimili smo par snimaka ceste do trajektnog pristaništa Žigljen koju smo prešli „one noći“. Gledajući je i ovako iz auta zaključujemo da je sa biciklističkog gledišta „pažnje i poštovanja vrijedna“ i odmornim biciklistima a kamo li „onakvima“ kakvi smo mi bili.
Sad kad ste pročitali, slike možete pogledati ovdje.
Post je objavljen 16.04.2011. u 21:55 sati.