Mnogi ljudi govore o ovoj temi sa nekom vrstom nelagodnosti, jer se mnogi iznenađuju kada saznaju što Biblija kaže po ovom pitanju. Ali, ako vjerujemo da je Biblija Božja riječ, onda bi jednostavno trebali da prihvatimo ono što ona kaže. Dakle, ono što budemo proučavali u ovoj temi neka ne bude riječ ljudska, jer mi smo ljudi koji pokušavamo shvatiti Bibliju. Zato bi svatko od nas trebao pošteno čitati biblijski tekst i na osnovu same Biblije donositi zaključke. Mi ćemo ovdje sistematski čitati Bibliju i pokušati da zaključimo što Biblija govori o danima odmora. Poznato je da neki ljudi svetkuju petak, neki subotu, neki nedjelju, neki različite dane u godini, itd. Što Biblija kaže o tome? Da li je uopće važno koje dane svetkujemo? Da li je uopće važno neki dan svetkovati? Postoje ljudi koji kažu da uopće nije važno koje dane svetkujemo i oni koriste jedan biblijski tekst koji kaže: “Svi su dani jednaki”, i jednostavno zaključuju da možemo svetkovati bilo koji dan. Zato ćemo krenuti u jedno sistematsko čitanje Biblije.
Na samom početku Biblije, u 1. Knjizi Mojsijevoj, 2. glavi, 2. i 3. stihu, kaže se:
“ Sedmi dan bio je dovršio Bog djelo svoje, što ga stvori. On počinu sedmi dan od svega djela svojega, što ga je bio stvorio. I blagoslovi Bog sedmi dan i proglasi ga svetim, jer taj dan počinu od svega djela svojega, što ga je bio stvorio i učinio.”
Ovdje postoji nekoliko ključnih riječi. Dakle, Bog je stvarao u toku od šest dana, a sedmi dan se, kaže Biblija, odmarao. Mi u ovom trenutku još uvijek ne znamo koji je taj sedmi dan, mi samo saznajemo iz ovog teksta da je Bog stvarao svijet šest dana i da se sedmi dan odmarao. Da li se Bog umara? Ne. Na drugom mjestu u Bibliji se kaže da se Bog ne umara. Zašto se onda Bog odmarao sedmi dan? Sigurno zbog toga da bi nama ljudima dao primjer, da bismo i mi trebali da to isto činimo, i o tome ćemo čitati u Bibliji. Dakle, sam Bog je stao sedmog dana i želio je da se odmori tog dana da bi dao primjer ljudima. Međutim, ne samo to. U ovom tekstu nalazimo i druge riječi:
“ I blagoslovi Bog sedmi dan i proglasi ga svetim ”
Što to znači da je Bog nešto blagoslovio? Blagoslov je nešto što stoji nasuprot prokletstva. Dakle, postoji dan ili vrijeme u toku sedmice za koje je Bog rekao da je jedno posebno vrijeme, i ako ga čovjek ispravno koristi, on će primiti posebne blagoslove. Ne samo to, Bog ga je “blagoslovio i posvetio”. U Bibliji je ta kategorija svetosti vrlo prisutna. Postoje dvije kategorije: sveto i nesveto. One ne mogu stajati jedno pored drugog. Sveto jednostavno čini da nesveto nestane. Bog je sveta ličnost i On je odredio jedan dan u sedmici kao sveto vrijeme. Tekst kaže da je Bog blagoslovio taj dan i posvetio ga. To je sve što saznajemo iz ovog teksta. Idemo dalje kroz Bibliju. U 2. Knjizi Mojsijevoj, 16. poglavlje opisana je scena sakupljanja hrane. Hebreji su bili u pustinji, nisu imali dovoljno hrane i Bog im je dao jednu posebnu vrstu hrane. Čitat ćemo ovdje nešto što je vrlo interesantno. Najprije 4. stih:
“ Tada reče Gospod Mojsiju: "Dobro, učinit ću, da vam daždi kruh s neba. Narod neka onda izlazi van i sebi skupi koliko mu treba na dan. Hoću da ga time stavim na kušnju, da li će se ravnati po zakonu mojem ili neće.”
Po kojem zakonu?, možda se pitamo. 21. stih dalje kaže:
“ Tako bi oni to skupljali svako jutro, svaki koliko bi mu trebalo. Ali čim bi sunce ugrijalo, to bi se rastopilo. Šesti dan nakupiše dvaput toliko hrane, dva omera na osobu. Sve starješine zajednice dođoše i javiše to Mojsiju.”
Znači, šestog dana je trebalo da nakupe duplu količinu ove hrane. U 23. stihu se kaže:
“ On im odgovori: "Ovo zapovijeda Gospod: Sutra je dan odmora, sveta subota Gospodnja. Što hoćete da pečete, pecite, i što hoćete da kuhate, kuhajte! Sve, što preostane, ostavite za sebe na stranu, da se sačuva za sutra!" Ostaviše dakle to na stranu do sutra, kao što je bio zapovjedio Mojsije, i nije zaudaralo i nije se našao crv u tome. Mojsije zapovjedi: "Jedite to danas; jer je danas subota Gospodnja! Danas nećete ništa naći na polju.”
(Neki prevodioci Biblije su prevodili u ovom tekstu riječ “Šabat” sa “subota”, što nije ispravno, a o razlici između subote i Šabata ćemo malo kasnije nešto više reći.) Neki ljudi postavljaju pitanje: “Kako mi znamo koji je taj sedmi dan, nigdje u Bibliji ne piše, čak ni u zapovjedima?” Evo, ovdje piše koji je sedmi dan:
“Šest dana ćete kupiti, a sedmi je dan Šabat, tada ga neće biti.” I onda je zanimljivo da 28. Stih kaže:
“ Onda reče Gospod Mojsiju: "Dokle ćete se još nećkati da izvršujete zapovijedi i zakone moje?”
Znači, riječ je o posebnim zakonima koje je Bog želio da Njegov narod poštuje. Zatim, u 20. glavi 2. Knjige Mojsijeve imamo Deset Božjih Zapovijedi, gdje četvrta zapovijed kaže:
“Sjećaj se dana odmora da ga svetkuješ...”
Što to znači “Sjećaj se”? Misli se o određenom vremenu. Paul Tillich je volio da o vremenu govori na dva načina, kao “kairos” i “kronos”. “kronos” je vrijeme sata, vrijeme koje teče - ništa se ne događa, ali vrijeme ide naprijed. Druga kategorija vremena o kojoj govori Tilich je “kairos” vrijeme ili smisaono vrijeme, kvalitetno vrijeme, kvalitativno različito od drugih vremena. Kao da je Bog rekao čovjeku ovako: “O, umorni čovječe planete Zemlje, radi vrijedno šest dana, ali postoji jedan dan u toku sedmice kada te ja pozivam da staneš. Stani, o umorni čovječe. Šest dana radiš vrlo vrijedno, umaraš se, tvoje misli su usmjerene ka drugim stvarima, ali odvoji jedno vrijeme u toku sedmice kada ćeš stati, i kada ćeš jednostavno bar za trenutak zaboraviti na ono što te vezuje za ovu Zemlju, kada ćeš razmišljati više o sebi, a iznad svega, kada ćeš razmišljati o Meni.” Vrijeme od 24 sata, u toku jedne sedmice, koje je Bog odredio, kvalitativno je različito vrijeme od svakog drugog vremena. “Sjećaj se dana odmora”, kaže Bog. Prosto kao da Bog želi reći: “Sa čežnjom očekujte trenutke, kada ćete ostaviti sve drugo.” Postoji jedan citat od Froma koji kaže: “Šabat je dan velike radosti, jer daje čovjeku priliku da u potpunosti bude svoja ličnost. Šabat je dan kada su posjed, novac, kao i tuga i žalost - tabu, dan kada je vrijeme pobjeđeno i kada čovjek razmišlja o svom postojanju. Moderna nedelja je dan zabave, jela i bježanja od samoga sebe. Trebamo se pitati: Da nije možda došlo vrijeme za ponovno uspostavljanje dana mira i harmonije?” Zato je ovo vrijeme jedno posebno vrijeme. “Sjećaj se dana odmora.” Zato bi savjet bio da se u tom danu, recimo, ne čitaju novine, ne gleda televizija, itd. Zašto? Svaki dan to mnogi ljudi čine, puni su informacija, svega i svačega. Bog kaže: “Stani, stani za trenutak, razmišljaj o sebi i razmišljaj o meni.” To je kvalitativno različito vrijeme. “Šest dana radi”, kaže Biblija.
Religiozni ljudi trebaju biti vrijedni ljudi. Bog ne kaže: “Ljenčari šest dana, a sedmi dan se odmaraj.” Ljudi koji ne žele radit, koji su jednostavno lijeni, imaju i druge karakterne mane. Bog je čovjeku dao rad. Rad je blagoslov za čovjeka i potrebno je da čovjek radi. “Šest dana radi”, kaže Biblija, “i svršuj sve poslove svoje, a sedmi je dan odmor Gospodu Bogu tvojemu, tada nemoj raditi nijednoga posla, ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja”, i tako dalje. Zatim Biblija kaže:
“Jer je za šest dana stvorio Gospod nebo i zemlju, more i što je god u njima.” Što to znači? Svake sedmice postoji ovo posebno vrijeme kada mi treba da se sjetimo tko smo, da imamo Stvoritelja, da je Bog stvorio ovaj svijet, jer Biblija kaže: “Jer je za šest dana stvorio Gospod nebo i zemlju.” Mi nismo bića koja su bačena u postojanje besmisla. Dakle, postoji Stvoritelj, postoji uzrok svega što postoji. Mi imamo svog Oca, svog Stvoritelja i uprkos besmislu ovoga svijeta, mi još uvijek možemo vidjeti da Bog vodi ovaj svijet.
Zbog svega toga je Šabat vrijeme iznad svega, kada ćemo čitati Bibliju, kada ćemo se susreti sa rodbinom, kada ćemo posjećivati bolesne, kada ćemo djeliti svoja religiozna iskustva sa drugima -jedno izvanredno vrijeme, vrijeme koje ćemo posvetiti svojoj porodici na jedan poseban način, vrijeme kada ćemo uzeti svoju djecu za ruku i izvesti ih u polje, u šumu, i reći im: “Evo što je Bog stvorio”, govoriti im o Bogu, dakle, kvalitativno različito vrijeme kada ćemo za trenutak zaboraviti sve ostalo, ili pokušati bar da zaboravimo. To je vrijeme i fizičkog i duhovnog odmora. Ako postoji išta što je vrijedno za današnjeg umornog čovjeka, onda je to zaista ovo vrijeme.
U hebrejskom jeziku, za dan odmora koristi se izraz “Šabat”, što na našem jeziku znači “mirovati, ne raditi, ne delati”. Samo značenje riječi označava ideju mira ili odmora. U originalnom tekstu Biblije piše: “Sijećaj se dana Šabata.” Postoji i druga riječ - “šalom”, koja znači “mir”. I “šalom” i “Šabat” imaju slično značenje - označavaju sličnu kategoriju. Kada govorimo o danima odmora, kako ih opisuje Biblija, potrebno je istaći da je razumijevanje dana odmora blisko povezano sa računanjem vremena, odnosno kalendarom, koji je Bog dao u Bibliji. Taj kalendar se razlikuje od gregorijanskog (ili rimskog) kalendara koji danas koristi većina ljudi u svijetu. Naime, prema biblijskom kalendaru, dan traje od zalaska do zalaska sunca, dok prema rimskom kalendaru dan traje od ponoći do ponoći. Dalje, sedmični dani u Bibliji nemaju imena (osim sedmog dana), već su to “prvi dan”, “drugi dan”, “treći dan”, ... , “šesti dan” i “sedmi dan” ili “Šabat”. Riječ “Šabat” potiče od hebrejskog glagola “lišbot”, što znači “mirovati, ne raditi, ne delati”, tako da bi doslovni prijevod riječi “Šabat” bio “nedelja”. Ali, treba napomenuti da “Šabat”, kao “biblijska nedelja”, traje od petka od zalaska sunca, do subote do zalaska sunca, prema ovom suvremenom rimskom kalendaru. U rimskom kalendaru svaki dan u sedmici je posvećen jednoj od planeta u sunčevom sistemu za koje se nekad vjerovalo da predstavljaju bogove. Tako subota predstavlja “dan boga Saturna” ili “Saturday” (na engleskom), nedelja predstavlja “dan boga Sunca” ili “Sunday”, ponedeljak predstavlja “dan boga Mjeseca” ili “Monday”, itd.
Takođe, prema biblijskom kalendaru, mjesec traje od mladog do mladog mjeseca, ili kako Biblija kaže “od mlađaka do mlađaka”. Biblijski mjeseci obično traju 29 ili 30 dana. Prvi mjesec po Bibliji počinje na proljeće u vrijeme kad zri ječam (što je povezano sa prvim godišnjim praznicima), tako da i ime prvog meseca po tome nosi ime “Abib” ili “Nisan”. Dalje, biblijska godina ima 12, ali i 13 mjeseci, tako da i broj dana u godini može varirati. Sve je ovo vrlo važno da bismo na pravilan način razumjeli koje je dane odmora Bog odredio. Mi dane odmora trebamo razumjeti u skladu sa kalendarom koji je Bog dao. Pored sedmičnog praznika - “Šabata”, postoje i godišnji praznici - dani koji ukazuju na važne dane u Božjem planu spasenja čovječanstva. Postoji sedam godišnjih praznika, a zapovjedi o njihovom svetkovanju dati su u 3. Knjizi Mojsijevoj, 23. poglavlju. Detaljnije o godišnjim praznicima ćemo govoriti u narednim temama. Međutim, neki kažu: “Šabat je hebrejski praznik i on je određen samo za Hebreje, isto kao i godišnji praznici.” Ali, već u Knjizi proroka Izaije kaže se da Šabat nije određen samo za Hebreje.” U 56. poglavlju, 2. stihu se kaže:
“Blago čovjeku koji tako čini i sinu čovječijemu...” Ovdje se ne kaže: “Blago Židovu koji tako čini.” I tekst dalje kaže: “... i sinu čovječijemu koji se drži toga, čuvajući Šabat da ga ne oskvrni, čuvajući ruku svoju da ne učini zla.”
Zatim 6. stih govori o svim drugim narodima:
“A strance koji pristanu uz Gospoda da mu služe i da ljube ime Gospodnje, da mu budu sluge, koji god drže Šabat da ga ne oskvrne i drže zavjet moj, njih ću dovesti na svetu goru moju i razveselit ću ih.”
Zatim u 58. poglavlju, u 13. stihu, ponovo nalazimo tekst koji kaže:
“Ako odvratiš nogu svoju od Šabata da ne činiš što je tebi drago na moj sveti dan, i ako prozoveš Šabat milinom, i budeš ga slavio, tada ćeš se veseliti u Gospodu...”
Teolozi su dugo raspravljali šta to znači: “Da ne činiš što je tebi drago na moj sveti dan”. Smatra se da su Hebreji voljeli trgovatii pošto Šabat traje od petka od zalaska sunca do subote do zalaska sunca, oni su čekali pred svojim prodavaonicama, čim zađe sunce da otvore svoje prodavaonice. To, naravno, nije pravi smisao Šabata. Biblija kaže: “Ako odvratiš nogu svoju od Šabata...” Međutim, mnogi Hebreji su bili legalisti, što znači da nisu svetkovali duh Šabata, nego su ga poštovali da ne urade ništa tog dana. Zato je Isus ustao protiv pogrešnog svetkovanja Šabata. Svetkovanje Šabata ne znači da ja tog dana neću raditi ‘to i to’. Svetkovanje Šabata znači provesti kvalitetno vrijeme sa svojom porodicom i sa svojim Bogom, to posebno i različito vrijeme od drugog vremena u toku sedmice. U Knjizi proroka Ezekiela, u 20. poglavlju, 12. stihu kaže se:
“I Šabate svoje dadoh im da su znak između mene i njih, da bi znali da sam ja Gospod koji ih posvećujem.”
20. stih:
“I Šabate moje svetkujte da su znak između mene i vas.”
Zanimljivo je da se u Bibliji kaže da se narod Božji razlikuje, kao nekom vrstom znaka za raspoznavanje, između ostalog i po tome što svetkuje Šabat. Bog kaže: “I Šabate moje svetkujte, da su znak između mene i vas.” Međutim, to je Stari Zavjet. Kada je Isus došao na ovaj svijet, da vidimo što je radio na Šabat? U Evanđelju po Luci, 4. poglavlju, 16. stihu kaže se:
“I dođe u Nazaret gdje bješe odrastao, i uđe po običaju svome na Šabat u zbornicu, i ustade da čita.”
Dakle, evo šta je radio Isus. On je na Šabat ušao u crkvu, u zbornicu, u sinagogu i ustao da čita Bibliju. Zatim, malo kasnije, u 31. stihu se kaže:
“I dođe u Kafarnaum, grad Galilejski i učaše ih na Šabate.”
E sada, može biti da je Isus ovdje išao u crkvu, u sinagogu, jer su tada svi ljudi išli. Međutim, Isus ne izgleda kao netko tko se lako pretvara i tko prihvaća laž. Isus je bio dovoljno snažna ličnost da uvjek stane na stranu istine. Ali, hajde da prihvatimo činjenicu da je moguće da je Isus išao tamo na Šabat zato što su i drugi ljudi tamo išli. Čitat ćemo zato i druge novozavjetne tekstove. Na primer, u Evanđelju po Mateju, u 24. glavi, Isus govori o posljednjem vremenu i o razorenju grada Jeruzalema koje se desilo 70. godine naše ere. Tu je Isus rekao nešto vrlo zanimljivo. 20. stih kaže:
“Nego se molite Bogu da ne bude vaše bježanje u zimu ni na Šabat.”
Ovdje je riječ o progonstvu Njegovih sljedbenika. Kristovi sljedbenici su često bili progonjeni kroz povijest. Isus kaže da će progonstvo ponovo doći pred kraj ove planete, pred Njegov dolazak, i zato kaže: “Molite se Bogu da bježanje vaša ne bude u zimu, ni na Šabat.” Zašto u zimu? Jer je hladno? A zašto na Šabat? Jer je Šabat sveto vrijeme kada bi čovjek trebalo da posveti sebe Bogu. Ovdje je riječ o vremenu poslje Krista, a ne o samom Kristovom vremenu.
U Evanđelju po Mateju, u 12. poglavlju, opisan je jedan primjer iskrivljenog svetkovanja Šabata. To je scena koja se zbiva u sinagogi. Zapazimo kako su neki ondašnji Hebreji svetkovali Šabat i protiv čega je Isus ustao. U 8. stihu se kaže:
" Jer je Sin čovječji gospodar subote. Odatle otide dalje i dođe u sinagogu njihovu. Tu je bio čovjek s rukom suhom. Zapitaše ga: "Smije li se u subotu liječiti?" Tražili su naime kakav uzrok, da bi ga optužili. On im reče: "Ako jednome od vas u subotu njegova jedina ovca upadne u jamu, neće li je on prihvatiti i izvaditi? A koliko je čovjek vredniji od ovce? Dakle se smije u subotu dobro činiti.”
Po shvaćanjima nekih svećenika onog vremena, na Šabat nije trebalo činiti dobro. I 13. stih kaže:
“Tada reče čovjeku: ‘Pruži ruku svoju.’ I pruži. I postade zdrava kao i druga.”
Što je Isus učinio na Šabat? Izlječio je čovjeka, učinio je dobro. A što čine farizeji? 14. stih:
“A farizeji izašavši načiniše vijeće o Njemu kako bi ga pogubili.”
Smišljati ubistvo na Šabat nije grijeh za farizeje, ali izlječiti čovjeka je grijeh! To je strahovit apsurd. Šabat je, dakle, jedno vrijeme, različito, kada je Isus želio da se sjetimo nas samih, da se sjetimo svojih bližnjih, svojih ukućana, bolesnih, i da se sjetimo svoga Stvoritelja. Zatim, u Evanđelju po Marku, u 2. poglavlju, 27. i 28. stihu nalazimo zanimljiv tekst:
“ Tada nastavi: "Subota je tu zbog čovjeka, a ne čovjek zbog subote. Tako je Sin čovječji i gospodar nad subotom.”
U farizejskom shvaćanju postojala je terminologija po pitanju “služiti Šabatu”, poštovati sve principe koje su oni uveli, kao da čovjek služi Šabatu. Isus kaže: “Ne, Šabat nije načinjen da mi njemu služimo, nego da on nama služi, da provedemo jedno posebno vrijeme kada ćemo se osvježiti, osnažiti duhovno, kada ćemo se spremiti za napore u toku sljedeće sedmice, kada ćemo se posvetiti malo više djeci, kada ćemo ih učiti o Bogu.” Isus kaže: “Onaj koji zna pravi smisao Šabata, to sam ja, Sin čovječiji. Gospodar Šabata je Sin čovječiji.”
Postoji mnoštvo tekstova u Bibliji koji govore o tome.
Može biti, netko će reći, da su poslje Kristove smrti, pošto je On uskrsnuo u nedelju (po rimskom kalendaru, ili u 1. dan po biblijskom kalendaru), Njegovi učenici počeli svetkovati nedelju? Hajde da i to vidimo. U Evanđelju po Luci, u 23. glavi, 54. stihu, kaže se: “I dan bješe petak i Šabat osvitaše...” (U originalnom tekstu riječ “petak” znači “dan pripreme”. Misli se na dan pripreme za Šabat.) Kada je to Šabat osvitao? Kada se to događalo? To se dešavalo u petak pri zalasku sunca, jer je Šabat za Hebreje, na osnovu biblijskog kalendara, osvitao na osnovu zalaska sunca.
Tekst dalje kaže: “A žene koje bijahu došle s Isusom iz Galileje, idoše za Josipom, i vidješe grob, i kako mu se tijelo metnu. Vrativši se pripraviše mirise i pomasti i na Šabat ostaše mirovati po zakonu.”
Dakle, Kristova majka, Kristovi učenici i ove žene donjeli su mirise i pomasti, i na Šabat ostali mirovati po zakonu. A onda Biblija kaže: “A u prvi dan nedeljni dođoše vrlo rano na grob, i donesoše mirise što pripraviše.”
Međutim, možda je apostol Pavao, ili netko od drugih apostola koji su zaista poznavali Krista, shvatili da zato što je Krist uskrsnuo u 1. dan (u nedelju, po rimskom kalendaru), treba svetkovati nedelju. Zato idemo u knjigu Djela apostolska gdje nalazimo izvještaj o tome šta su apostoli činili i koji su dan svetkovali. U Djelima apostolskim, 13. poglavlju, 14. Stihu čitamo (radi se o apostolu Pavlu):
“A oni otišavši iz Perge dođoše u Antiohiju Pizidijsku, i ušavši u zbornicu na Šabat, sjedoše.” Zatim 42. stih: “A kad izlažahu iz zbornice hebrejske, moljahu neznabošci”, (neznabošci su ljudi koji nisu bili Hebreji), “da im se ove riječi i na drugi Šabat govore.” 44. stih: “A u drugi Šabat sabra se gotovo sav grad da čuju riječi Božje.” Zatim, 16. poglavlje, takođe Djela apostolska, 12. i 13. stih:
“A odande u Filipe, koji je prvi grad zemlje Makedonije, naselje rimsko, i u onom gradu ostasmo nekoliko dana. A na Šabat iziđosmo iz grada k vodi gdje bješe bogomolja, i sjedivši govorismo ženama koje se bjehu sabrale.” Ima puno ovakvih tekstova, mi iznosimo samo neke. U 17. poglavlju, 2. stihu se kaže: “I Pavao po običaju svome uđe k njima i tri Šabata razgovaraše s njima iz Pisma.” Zatim, 18. poglavlje, 4. stih: “A prepiraše se u zbornicama svakog Šabata i nagovaraše Hebreje i Grke.” Postoji i mnoštvo drugih tekstova, ali za sada samo ovoliko.
Postoje jedan tekst koji se navodi u prilog činjenice da je Šabat ukinut, uprkos svih ovih izveštaja. On se nalazi u Kološanima poslanici, 16. i 17. stih:
“ Neka vas dakle nitko ne osuđuje za jelo, ili za piće, ili za kakav blagdan, ili za mlađak, ili za subote; što je sjena budućih stvari; a tijelo je Kristovo.”
Pavao kaže: “Niko da vas ne osuđuje ako ne svetkujete i ne držite sve to.” Ovdje Pavao govori o pristupu koji pobožni ljudi trebaju imati prema onima koji se obraćaju Bogu. Stav mnogih Hebreja bio je da neznabošci trebaju odmah da prihvate sve odredbe iz Mojsijevog zakona, uključujući godišnje praznike (godišnje Šabate), jelo i piće koje se koristilo u obredne svrhe, i sve drugo što ni Abram, otac hebrejske nacije, a ni Hebreji, nisu morali da ispunjavaju u početku svog religijskog života. Svi ti godišnji praznici, kao i obredi, ukazuju na prvi i drugi Kristov dolazak, a to u početku nije bilo otkriveno ni Abramu, ni Hebrejima, i zato Pavao kaže da ne treba odmah insistrirati sa tim i drugim zapovjedima u slučaju ljudi koji se prvi put susreću sa Bogom.
U svakom slučaju, mnogi religiozni ljudi su tokom povijesti počeli svetkovati rimski dan odmora - nedelju, i mi ćemo malo kasnije pokušati objasniti kako je do toga došlo, ali prije toga, obratit ćemo pažnju na rad jednog američkog autora. On je istraživao zašto je došlo do velike podjele 1054. godine između pravoslavne i katoličke, ili istočne i zapadne crkve. Glavni uzroci podjele su bili, između ostalog, celibat - katoločki svećenici se ne žene, za razliku od svećenika u pravoslavnoj crkvi, zatim upotreba životinjske krvi, korištenje beskvasnog kruha za pričest ili euharistiju, i tako dalje. Jedan od osnovnih uzroka podjele između zapadne i istočne crkve bio je post na Šabat. Naime, rimska crkva, na čelu sa rimskim biskupom u to vrijeme, proglasila je Šabat za dan posta. Istočna crkva, na čelu sa patrijarhom u Carigradu, odbila je da Šabat proglasi danom posta. Napetost je sve više rasla, i papa Leo IX je poslao jednu delegaciju svojih legata na čelu sa kardinalom Humbertom. Oni su došli u Konstantinopol i pokušali su razgovarati sa tadašnjim patrijarhom Mihailom Kerularijusom, a takođe su imali kontakte i sa grčkim imperatorom u to vrijeme. Međutim, razgovori nisu išli nikuda. I poslje neuspjelih razgovora, jednoga dana kardinal Humbert je sa svojim legatima došao u crkvu Aja Sofija u Konstantinopolu. Tu su ušli vrlo oholo i gordo i stavili su bulu eskomunikacije za istočnu crkvu, a onda su otresli prah sa svojih nogu i izašli. Ljudi koji su bili u crkvi vrlo brzo su zgazili ovu bulu i pokidali je u komade. Kardinal Humbert je otišao sa svojim legatima u Rim, i poslje ovog događaja nastao je veliki rascjep između istočne i zapadne crkve. Kasnije je Mihailo Kerularijus pisao o ovom velikom rascijepu svojim suradnicima u Antiohiji i vidjet ćemo kako je on opisao ovaj veliki rascijep. Humbert, kada se vratio u Rim, napisao je što se to dogodilo u Konstantinopolu, zašto je došlo do tog rascijepa, i kaže: “Zato u takvom svetkovanju Šabata, gdje ni na koji način mi Latini imamo išta zajedničko sa Hebrejima, jer oni su besposleni i svetkuju Šabat, i ne oru.” Dakle, Humbert kaže: “Mi hrišćani nemamo ništa zajedničko sa Hebejima, oni svetkuju Šabat, ne oru i ne žanju, zbog običaja ne rade nego praznuju, imaju posebne obroke, i njihove sluge i sluškinje, stoka i životinje koje nose teret miruju, ali mi Latini ne držimo nijednu od ovih stvari, nego radimo svaku vrstu posla kao na bilo koji od pet prethodnih dana, i mi postimo isto tako kao što to činimo u šesti dan, petak, koji stoji do Šabata.” Zapazimo dalje: “Ipak, vi Grci...”, (koji su to “Grci”? To su ljudi iz istočne crkve), “...ako ne judaizirate (“judaizirate” znači “sljedite Hebreje”), kažite nam zašto imate nešto zajedničko sa Hebrejima u sličnom svetkovanju Šabata. Oni svakako svetkuju Šabat, i vi ga svetkujete, oni poste i uvijek prekidaju post na Šabat, u njihovom četrdesetodnevnom periodu oni prekidaju post svakog Šabata, osim jednog.” To je, dakle, bila dilema: postiti na Šabat ili ne. “I vi Grci u vašem četrdesetodnevnom periodu prekidate post svakog Šabata osim jednog. Oni Hebreji imaju dvostruki razlog za svetkovanje Šabata, jasno, zbog zakona Mojsijevih i zbog učenika koji su bili ožalošćeni i teškog srca na Šabat, i zbog smrti Gospodnje, za koga su vjerovali da neće uskrsnuti. Zato što vi svetkujete Šabat sa Hebrejima i sa nama dan Gospodnji nedelju, vi izgleda da takvim svetkovanjem imitirate sektu Nazarena, koji na ovaj način prihvaćaju kršćanstvo, ali ne mogu ostaviti judaizam. Ali latinska crkva, u svom suosjećanju prema Gospodu i Njegovoj patnji i smrti, raduje se Njegovom uskrsenju u dan Gospodnji nedelju, kada su Hebreji putem novca pokušali da korumpiraju stražu na grobu. Zbog toga, mi Latini do današnjeg dana držimo apostolsku tradiciju u vezi sa Šabatom, i želimo da to održimo do kraja. Mi smo pažljivi u prihvaćanju onoga što su naši stari i poštovani oci izjavili i potvrdili, između kojih najblagoslovljeniji papa Silvestre, duhovni otac imperatora Konstantina Velikog.” Drugim riječima: “Vi Grci, vi istočni svijet, svetkujete Šabat i vi ste Hebreji. Ne želite postiti na Šabat, i mi vas ne prihvaćamo.” Ovaj tekst je povijesni i potiče iz 1054. godine. Dakle, mi imamo povijesne podatke da je istočna ili pravoslavna crkva svetkovala i Šabat i nedjelju. Pogledajmo sada što patrijarh istočne crkve Kerularijus kaže kada je pisao svojim suradnicima u Antiohiju: “Jer nam je zapoveđeno da svetkujemo Šabat, kao i dan Gospodnji nedelju, a ne da radimo nikakav posao na taj dan.” Na žalost, već pri kraju 11. stoljeća i istočna crkva je zaboravila na Šabat. (Istina je da i danas ima monaha i sveštenika koji svetkuju i Šabat.)
Vidjeli smo da je biblijski dan svetkovanja Šabat. Otkud onda nedelja? Zar svi drugi griješe, a samo su Hebreji pametni i oni znaju što rade? Mi ćemo ovdje pokušati objasniti kako je došlo do svetkovanja nedelje. Prvo, ideja je svakako došla onoga dana kada je Isus uskrsnuo u prvi dan (odnosno nedelju po rimskom kalendaru), i neki su smatrali, pošto je to vrlo važan događaj, da treba svetkovati taj dan. Svo to vrijeme, u početku, Kristovi sljedbenici su svetkovali Šabat, ali uskrsnuće Isusa Krista je učinilo da su neki smatrali da bi trebalo svetkovati nedelju i tako dolazi do paralelnog praznovanja. U početku, smatralo se da je Šabat glavni dan za svetkovanje, ali prvi dan je takođe dan koga se treba sjećati. Ono što je zanimljivo jest da je do potpunog prihvaćanja nedelje i odbacivanja Šabata došlo u 4. stoljeću. Tada je kršćanstvo postalo toliko popularna religija, da su ljudi masovno prilazili kršćanskoj crkvi. Zašto? Jer je i sam imperator postao kršćanin. Svi su odjedanom željeli biti kršćani. Međutim, ono što bilježi crkvena povijest je da su u tom periodu ušle i najveće zablude u kršćansku crkvu. Tko su bili ti ljudi koji su masovno dolazili u kršćansku crkvu? To su uglavnom bili neznabošci, stanovnici rimskog carstva. Što su vjerovali ti neznabošci prije nego što su postali kršćani? Oni su bili politeisti ili mnogobošci. Najveći Bog tih politeista bio je bog sunca - Mitra ili Šamaš, ili Ra ili Re, kako god hoćete. Dakle, stanovnici rimskog carstva bili su obožatelji boga sunca. Da li znate koji je dan bio posvećen bogu sunca? Bila je nedelja. Mi imamo posljedice toga i u suvremenim jezicima. Na primjer, znamo da se i dan danas na njemačkom “nedelja” kaže “zontag”, što znači “sunčev dan”. Ili, imamo također na engleskom jeziku da se “nedelja” kaže “sandej” (Sunday), što znači “sunčev dan”. Ovi jezici nas podsjećaju na porijeklo ovoga dana.
Sa druge strane, postojala je velika želja u zvaničnom kršćanstvu da se distancira od Hebreja. Ljudi iz hebrejskog naroda bili su optuženi da su razapeli Krista, tu su bili i drugi politički razlozi, i onda je 7. ožujka 321. godine car Konstantin izdao svoj čuveni zakon o svetkovanju nedelje. Evo što on kaže: “U časni dan sunca (u nedelju) neka se svi gradski službenici, zanatlije i stanovnici gradova odmaraju, samo oni koji se bave zemljoradnjom mogu slobodno obavljati svoje poslove, jer se dešava da drugi koji dan nije tako pogodan za sijanje ili obrađivanje vinograda. Ne smijemo dopustiti da zbog neiskorištavanja pogodnog vremena propadnu dragocijeni plodovi koje nam nebo šalje.”
Dakle, nedelja je bila posvećena bogu sunca, a 25. prosinac koji mnogi slave kao dan Božića, je ustvari rođendan boga sunca. Naime, skoro do kraja prosinca dan biva sve kraći i kraći, a onda u pri kraju prosinca dan postaje duži i neznabošci su pozdravljali tu pojavu kao “uzdizanje sunca”, tako da je to bio godišnji dan boga sunca ili njegov rođendan. Mnoge stvari su u periodu poslje 4. stoljeća i kasnije ušle u kršćanstvo iz neznaboštva, koje su suprotne biblijskoj nauci. Uprkos toga, dobro je spomenuti da su kroz sva stoljeća postojali religiozni ljudi koji su svetkovali Šabat. Naravno, izbor je na svakome od nas.
Podsjetit ćemo da Bog jasno kaže da je On blagoslovio sedmi dan i posvetio ga. Iskustvo je mnogih da kada su jednom pokušali da svetkuju Šabat, nisu nikada više prestali. Što to znači? U petak popodne pripremi se možda nešto ljepše za hranu, očisti se kuća, pripremi se možda i posebno odijelo za Šabat. U petak uveče se okupe svi, cijela porodica, i onda se može čitati Biblija, moliti se Bogu, pjevati duhovne pjesme, itd. I tako uvijek iznova. To su posebni trenuci, trenuci duhovnog i fizičkog opuštanja, trenuci velikih Božjih blagoslova. Zatim u subotu uveče, kada sunce zađe, možemo nastaviti sa svakodnevnim poslovima. Zato oni koji žele da “riskiraju”, mogu da se usude i počnu svetkovati dan koji je Isus Krist svetkovao.
Konačno, da li je bitno koje dane svetkujemo? Mi mislimo da je bitno, jer uvijek kada čovjek skrene sa biblijskih principa onda je u velikoj opasnosti. Uvijek u povijesti religije, kada su ljudi birali svoj put, ljudski put umjesto Božjeg puta, stvari nisu išle kako treba i posljedice su bile strahovito velike. Ljudi su u ime Boga išli u križarske ratove, ubijali, sve u ime Boga, a to je suprotno biblijskim principima. Zato je dobro da se uvijek pridržavamo biblijskih principa. Dakle, moramo biti pošteni pred Bogom. Uvijek kada čovjek ostavi po strani ono što je Bog rekao i kada prihvati neke svoje principe, onda je u velikoj opasnosti da bude u domeni ljudskog.
Post je objavljen 16.04.2011. u 16:16 sati.