Dođem do pola 'zaključaka bitnih i spasonosnih po ovaj svijet', a onda puf – pritisak prsta po nečem nepoznatom i ode sve u dim.
Kakva je to poruka, baš meni, izbrisanih stranica, a sve više naginjem misticizmu, u rano subotnje jutro nakon što cijela hrvatska zemlja nemirno spava jer joj je po tko zna koji put Europa rekla – kazala: „Zločinačko nacijo, eto vam ga na.“
Iako, ima tu i pametnih glava koji će reći nije cijela nacija. Ponosni smo na domovinski rat i nije osuđen domovinski rat nego.., nije šija nego vrat.
Nije mi se drago uvlačiti u narodne poslovice. A htjela sam pisati o sasvim nečem drugom.
O nečem što mi se već danima mota po glavi. O pitanju: Kako ovo sve funkcionira?
Od obitelji koje mogu biti funkcionalne i disfunkcionalne,
grada, svojevremeno u New Yorku progonilo me pitanje tko nahrani ovaj silan svijet i gdje završi sve to smeće? ( prošetavši svijetom prestala sam se čuditi), pa država i cijela kugla zemaljska, kako to opstoji i gre naprid.
Od predsjednika koji je konačno imao europske lice i naličje dabome, da bi ga Europa na kraju, iako ga je u početku volila kao i Amerika, ali na kraju kad se skrivečki uputio iz zemlje, a naše ga službe uredno ispratile do Schengena jer što će su šnjim, ipak strpala iza rešetaka, ta Europa, ali sa grijanjem, toplom vodom i mogućnošću pisanja memoara.
Skoro jednako onako kao što su neki u sličnim zatvorima prevodili ono silno djelo Kapital.
Predsjednički memoari kao i određeni transkripti ( koji je to peh da prvi predsjednik u Hrvata bude povjesničar po struci koji skuplja građu )mogli bi povući sa sobom cijelu zločinačku - lopovsku naciju, pravo nam budi kad smo takvi.
A lijepo su nas učili; okrenite i drugi obraz.
Ali što to vrijedi. Okreneš jedan, pa drugi, pa treći. Skineš obrazinu ne prepoznaješ ni sam sebe, a još manje znaš zašto te tuku. Ostaneš zavrteć, kako je govorio moj pape, splićanin. Ko ruža vjetrova.
I još je govorio; Zbogom diko vidit ćemo se. ( a to je značilo, za one koji nisu splićani- nećemo se više nikad vidjeti)
I sad ?Kud ćeš, što ćeš?
Evo i ja! Je li se u ovom strašnom času primjereno šaliti, pa makar to bilo ovako suptilno, da nitko i ne primjećuje moju šalu.
Sram me bilo. Treba vikati ko nevini u pustinji: Dajte mi vode (ili je bilo konja za kraljevstvo). I nije bio nevin, nego pustinjak.
Ali, sve je tu puno pitanja, a nema odgovora?
Ja bih digla revoluciju. Šetala bih ko Mohandes Karamachand Gandhi s kraja na kraj zemlje, kad bi znala što će se iz te šetnje izroditi, ali naša je zemlja mala ko broš gospođe predsjednice s namjerom stavljen sinoć, a suze su lile na sve strane. Lijevo i desno čak i iz oba oka bivšeg šefa HSS- koji me neodoljivo podsjeća na Garfielda.
Toliko mala, o ljubljena zemljo ( o, Igore Mandiću što si ono rekao: ko garsonijera) kad skine sve svoje obrazine ostat će samo Diogen sa svijećom u ruci i tražit će čovjeka.
Post je objavljen 16.04.2011. u 08:13 sati.