Pregled posta

Azili: dobar izbor i dobro djelo

Riječ koja obično povezuje "štence mješanaca", "starije pse" i "depresivno" je azil, međutim ako dugo niste bili u nekom od njih, sada ćete otkriti da su se stvari jako izmjenile.
Kreativni programi koji se odvijaju u suradnji s medijima i prodavaonicama koje drže opremu za kućne ljubimce prikazuju životinje tako da povećavaju šansu za njihovim usvajanjem. I sami azili su se izmjenili - progresivne organizacije tog tipa obnavljaju i uređuju svoje građevine kako bi bile što svjetlije, sjajnije i što ugodnije za svoje stanovnike i kako bi što više privukle ljude koji žele psa. Najbolji azili imaju i obučeno, brižno osoblje i volontersku veterinarsku službu koja održava zdravlje pasa i pomaže u njihovoj socijalizaciji te savjetuje potencijalne vlasnike koja bi životinja najviše odgovarala njihovim prilikama.
Ukratko, današnji azili su mnogo prihvatljiviji od onih nekadašnjih, zahvaljujući naprednim programima i zdravstvenoj njezi koja je osigurana prije odlaska psa u novi dom.



No, nisu svi azili jednaki. Neke vode veterinarski higijenski zavodi (mi ih volimo zvati "šinteraj") a neke pak vode neprofitne humanitarne organizacije ili pojedinci. Neke od ovih drugih pak imaju vrlo različita načela rada koja onda utječu i na vrstu pasa koju imaju na raspolaganju tako da vam preporučujem da ih prije sve dobro provjerite.
Pa ipak, dobre štence i pse možete naći u bilo kojem azilu, bez obzira na to koliko loša bila politika vođenja azila ili koliko nemarno njegovo osoblje bilo. Na kraju krajeva, nisu psi birali kamo će ih neko strpati i ostaviti, i to iz ponekad nerazumljivo hirovitih razloga. No, jednako kao što ćete povećati vjerojatnost da ćete kupiti zdravo, sretno štene birajući uglednog uzgajača, tako ćete imati i veće šanse za uspješno usvojenje napuštenog psa ako odaberete napredniji azil.
Oprez

Obično se vrlo teško odlučuiti za psa iz azila. Najradije biste ih sve poveli kući, ali činjenica da neki od njih nikada neće naći novi dom natjera suze na oči i onim najtvrđim dušama. No, ako odluku prepustite srcu, nikome nećete učiniti uslugu. Ako ne uzmete onog psa koji bi vam više odgovarao zato jer vam se drugi više smilio - onaj kojeg ste trebali uzeti, i koji bi se savršeno uklopio - možda nikada neće uspjeti. A na kraju možete biti i nezadovoljni onim kojeg ste uzeli, čak i do te mjere da ga vratite nazad i više nikada ne pokušate. I tako umjesto "happy enda", priča završava tragično - nesretni ste i vi i ona dva psa.
Savjet

Radije povedite prijatelja koji će vas odvratiti od glupih odluka. I ne žurite se. Ako je potrebno, dođite nekoliko puta. Pokušajte što trezvenije razmišljati. Kada se novi pas smjesti u vašem domu, možete ga razmaziti do besvjesti.
Kada odlazite u azil, morate biti svjesni da mogu postojati neki zdravstveni problemi. Štenad u azilima izložena je riziku da dobije vrlo priljepčivu bolest poput parvoviroze ili pak zarazni "kašalj štenare" - kratkotrajnu bolest koja je česta među psima u azilima. (Više o tome u 10. i 15. poglavlju.)
Isto tako, možda se neće prepustiti vama na izbor hoćete li kastrirati psa ili kujicu koje usvajate, s obzirom na to da mnogi azili to za vas obave ili to postavljaju kao uvjet za usvajanje. Neki od njih će vas možda i vrlo podrobno provjeriti kako bi ispitali jeste li "kvalificirani" za posjedovanje - i ako odluče da niste, neće vam ga dati! Sviđalo vam se to ili ne, to su razumne mjere koje se provode da bi se što više smanjila prenapučenost azila napuštenim ljubimcima. No to ne bi trebalo obeshrabriti vašu odluku da psa uzmete u azilu. Azili su dobar izvor štenadi i odraslih pasa - i mnogo su jeftiniji u usporedbi s cijenom čistokrvnog šteneta.
Tehničke stvari

Azili nisu samo za mješance. Iako većinu štenaca u azilu čine mješanci, među odraslim psima u bilo kojem od azila možete naći i mnogo čistokrvnih pasa - čak i do 25 posto u nekim područjima. I to ne samo učestale pasmine, poput njemačkih ovčara, labradora ili pudli. Znalo se desiti da se u azilu našla i tako rijetka pasmina da je osoblje azila moralo u knjigama tražiti o kojoj se pasmini radi. Jedan od direktora azila mi je rekao da je udomio ni manje ni više nego napuštenog rijetkog šiperkea. "Katkad se svašta pojavi" rekao je.
Veterinarski higijenski zavodi
Općinske službe za kontrolu napuštenih životinja vjerojatno je najlakše pronaći. Takve službe ne financiraju se ponajprije iz razloga da udomljuju napuštene životinje - no neke od njih taj posao dobro obavljaju. Na žalost, njihova politika je takva da pse zadržavaju svega sedam dana, i ako se u tom vremenu ne pojavi vlasnik ili netko tko bi ih udomio i ne preuzme psa, oni idu na eutanaziju.
Takve službe su organizirane kako bi ljude zaštitile od životinja koje lutaju i tako ih ugrožavaju bolestima koje mogu prenjeti, ponajprije bjesnoćom. Uklanjaju uginule životinje i nameću obveze poput registracije pasa i mjera zaštite od bjesnoće, pa i koliko (i kakvih) životinja netko može imati (ludi Amerikanci). Odazivaju se prijavama u slučaju napada agresivnih životinja ili u slučajevima kada one uznemiruju okolinu ili bukom ili smradom. Isto tako služe kao i "praktičan" način uklanjanja neželjenih životinja s ulice, bilo udomljavanjem, eutanazijom ili prodajom u svrhe biomedicinskih istraživanja.
Njihov posao nije nikada bio dobro financiran, a to stanje se ni danas nije popravilo. S toliko mnogo zahtjeva koji im se postavljaju i s toliko malo sredstava, jasno je da na direktorovoj listi prioriteta ne stoji pripremanje životinja za udmoljavanje i savjetovanje budućih usvojitelja.
Azili koji rade na principu neprofitabilnih humanitarnih organizacija često su ipak mnogo bolji odabir, jer je njima uvijek na prvom mjestu bila želja da se pomogne životinjama.
Privatni neprofitabilni azili
Neprofitabilne grupe za prihvat vode čitavu paletu azila, od onih bijedno opremljenih i slabo financiranih pa do onih koji su dobro financirani zakladama ili darovnicama te imaju programe koji ne samo da pomažu životinjama beskućnicima već i rade na tome da poboljšaju uvjete života za sve životinje - i njihove ljubitelje - u svom društvu.
Većina azila je negdje u sredini: njihovim zgradama dobro bi došlo obnavljanje, budžet im je premalen i s onim što imaju daju sve od sebe kako bi zbrinuli životinje koje su prihvatili.
Ne može se reći da dobar azil mora biti u novoj zgradi, ali svakako ćete poželjeti imati posla s onim koji se dovoljno brine o tome da svoje štićenike drži u čistom području i tako sprečava širenje bolesti.
Oprez


"Pratio me do kuće"
Tu nešto ne štima. Evo, baš ste počeli razmišljati o tome kako biste trebali nabaviti psa i gle, jedan je vašu kćer pratio od škole do kuće (naravno, uz pomoč velikog sendviča od šunke koji ste joj pripremili za gablec). Ili ste uočili nekog jadnika na parkiralištu ispred trgovine. Ili je baš sada vaš susjed jednog našao ispred svojih ulaznih vrata.
Prije nego što za njega počnete izmišljati imena, razmislite o ove dvije mogućnosti: 1) možda ovo baš i nije pravi pas za vas (provjerite u 1. i 2. poglavlju); i 2) možda već nekome pripada.
Možda ćete reći da ovo drugo nije moguće jer pas nema ogrlicu i izgleda neishranjeno i izmučeno. No, mnogi vlasnici pasa - obećajte mi da vi nećete biti jedan od tih ljudi - nikada ne stavljaju svojim psima ogrlice, a još manje markice za identifikaciju ili markice s brojem pod kojim je zaveden vaš pas kada je cjepljen protiv bjesnoće. I svakom dobro njegovanom psu dovoljno je samo nekoliko dana na ulici da počne izgledati prljavo, izmoreno i bolesno.
Ako nađete na ulici psa kako luta, prvo učinite sve što možete da mu pronađete vlasnika. U susjedstvu stavite letke - većina pasa se kada pobjegne zadrži negdje u susjedstvu ili u krugu od nekoliko kilometara od kuće - dajte oglas u novine ili obavijest na radiju, a obavijesti "nađen pas" pošaljite i lokalnim azilima, veterinarskim ordinacijama i prodavaonicama opreme za kućne ljubimce.
Dajte sve od sebe sljedećih tjedan ili dva, pa ako se onda nitko ne javi a vi odlučite da ćete ga ostaviti, samo naprijed. Ako do tada shvatite da to nije pas za vas, u 13. poglavlju naći ćete upute o tome kako za njega pronaći novi dom.



Rad u azilima vrlo je težak i stresan, pa njegovi namještenici mogu brzo izgubiti "žar" kojim su počeli. Dobro vođen azil je toliko samilostan prema svom osoblju koliko i prema svojim životinjama, jer u brizi za druge oni moraju svašta pretrpjeti. Potražite azil u kojem su zaposlenici spremni mnogo pomoći i mnogo znaju, i gdje su doista zainteresirani da svojim štićenicima pronađu odgovorne vlasnike i dobar dom.
Najbolji azili imaju prije udomljavanja dosta podataka o prijašnjem načinu života psa, njegovu zdravlju i temperamentu, te čine sve što mogu kako bi socijalizacijom i provjerom novog vlasnika povećali njegove izglede za dobar uspjeh u novom domu. Oni ne nude samo savjetovanje prije usvajanja već i pomoć nakon toga, što prate i savjeti vezani uz ponašanje psa (a provjerito i to postoji li kakva mogućnost školovanja po sniženim cijenama).
Upravo takve azile trebate potražiti ako se odlučite udomiti psa ili štene. Ako želite ići korak dalje, iznađite načina da biste pomogli onim azilima kojima nije tako dobro. Obično se uspjeh temelji i na novcu i dobrovoljcima,a vi tu možete mnogo pridonjeti svojom pomoći. Obratite se svojim lokalnim azilima da biste vidjeli što možete učiniti.
I ne zaboravite povremeno dati novčani prilog što će svakako pomoći onima koji se ionako teško nose s poteškoćama na koje nailaze u svom predanom humanom radu.
Tehničke stvari

U društvima za brigu oko životinja vodi se "mali rat" o organizacijama koje sebe nazivaju "neubilačkim" azilima. Više je napuštenih ljubimaca nego domova koji ih žele prihvatiti, tako da se vodi okrutna igra koja rezultira smrću milijuna životinja godišnje. "Neubilački azili" to rješavaju tako da ne primaju životinje koje nisu podobne za udomljavanje ili ih odbijaju kad su popunjeni. No, ti odbijeni onda završavaju u drugim azilima, čije osoblje tada mora potisnuti osjećaje i učiniti što je nužno.
No moramo reći da neki od tih "neubilačkih" azila imaju vrlo široko definiran pojam "udomljivi" pa uključuju i one životinje koje se mogu učiniti udomljivi putem dodatne obuke ili medicinske njege.
Vi, kao netko tko želi udomiti psa, ne biste trebali biti zbunjeni raspravama o tome. Potražite azil koji nudi zdrave, dobro socijalizirane životinje te savjetovanje prije usvajanja koje će vam pomoći da odaberete psa koji će vam najviše odgovarati. Takvi azili, s dobro obučenim osobljem i solidnim volonterskim timom, najbolji su put k uspješnom udomljavanju, bez obzira kakav im je stav prema eutanaziji.
Podatke o azilima dostupnim u Hrvatskoj potražite u dodatku na kraju knjige.

Post je objavljen 15.04.2011. u 22:49 sati.