Kada se nađe potreba za pljuvanjem po novinarima, i fizičkim iživljavanjem na istima, fotografi i fotoreporteri su najčešće prvi koji su na udaru, s obzirom da se zbog svoje fotografske opreme jasno ističu.
Pri tome, onima koji imaju potrebu iživljavanja radi nekog svojeg viđenja "pravde" i "istine" je totalno nebitno što fotografi zapravo samo bilježe ono što se događa, i nikako ne utječu na događanja ispred svojih fotoaprata. Također se zaboravlja da da naslove novinskih članaka ne pišu fotoreporteri, već novinari i novinski urednici.
Glavni razlog pljuvanja po novinaraima i napada na fotografe je taj što danas vrlo velik broj "pravednički" nastrojenih ljudi jako smetaju one vijesti koje oni sami ne žele čuti, te se toga osjećaju uvrijeđenim i prozvanim da sami "kroje pravdu". Štoviše, takvi čak za nešto odgovornim drže novinare i fotoreportere, a ne one koji su direktno prouzročili događaj o kejem su ovi izvjestili; bez obzira radilo se o neredima, sportskim događajima, vjenčanju poznatih osoba, političkim spletkama i ostalim vjestima koje se već mogu naći na internet portalima, u novinama i na televiziji.
Isto tako, to svoje iživljavanje na fotoreporterima zapravo percipiraju kao "pravednički" način "kažnjavanja" dotičnih zbog "pogrešnih" i "loših" vijesti, čak i ako su konačnici te vjesti zapravo sasvim objektivne, bez nagađanja i senzacionalizma, te odgovaraju na svih 6 novinarskih pitanja - tko, što, gdje, kada, kako i zašto?
Ono što je posebno smješno kod takvih pojava jest da s jedne strane takvi "pravednici" za sebe tvrde kako se zalažu za slobodu i demokraciju (a što između ostaloga znači i slobodu medija!) dok s druge strane direktno propagiraju preventivnu i duševrižničku cenzuru i zabranu svega onoga što njima samima nije po volji, i to upravo na onakav način kako se to radilo u totalitarnim režimima poput fašizma, nacizma i staljinizma.
Post je objavljen 14.05.2011. u 00:00 sati.