U zadnje vrijeme se praktički na svakom ćošku održavaju nekakvi foto tečajevi i foto-radionice.
Tih tečajeva i radionica ima raznih vrsta; od onih općih koji uče fotografe početnike o tome što je to fotografija, te im daje osnovne informacije o stvarima poput svijetla, blende, ekspozicije, vrsta i ačina opotrebe aparata i objektiva, do onih usko specijaliziranih na kojima se obrađuje neki određeni žanr fotografije, npr. radionica camere obscure, lomo radionica, predavanje o upotrebi studijske rasvijete isl.
No svi takvi tečajevi pružaju samo osnovna znanja. Radionica camere obscure može dati prvo isksutvo nekome tko nije nikada snimao camerom obscurom. Slično je i sa lomografijom. Tečaj modne fotografije može nekoga naučiti kako koristiti studijsku rasvijete.
Međutim, takve radionice ne mogu nadomjestiti fotografski talent (tj. manjak istoga) i povećati kreativnost, i ni u kojem slučaju ne znače da je osoba koja ih je završila ekspert za to područje.
No upravo jedan od najvećih problema koji se masovno javlja kod dobrog dijela polaznika takvih radionica i tečajeva jest da dotčni često nakon završetka tečaja umisle da su "bog i batina" fotografije, da im nitko nije ravan, te bilo kakvu kritiku na svoje radove nakon toga najčešće doživljavaju kao "ljubomoru" ili "vrijeđanje". A to je posebno izraženo ako na tim tečajevima postoji i određena selekcija kojom se određuje tko može, a tko ne može na tečaju sudjelovati pa ispada da se radi o nekakvom "elitnom" krugu odabranih fotografa.
No realno gledajući, u većini slučajeva nakon tih tečajeva polaznicima fotografije možda i budu tehnički bolje, te sami fotografi možda i nauče par novih fotografskih trikova kod snimanja i obrade, ali sami motivi na fotografijama najčešće ostanu isti i ponekad jednako nezanimljivi kao i prije.
Post je objavljen 17.04.2011. u 00:00 sati.