Sjećam se da sam znao voljeti. Samo sjećam.
Iznova će svanuti sunce i kroz zelene krošnje bacati tračke na ulice kojima ću bježati od stvarnosti u kojoj ne volim. I opet će zapuhati vjetar noseći trulo lišće pod mojim nogama svirajući jednu od onih balada kojima samo budim sejćanja prekrivena prašinom. Pod tom prašinom skirvaju se trenutci, ne događaji, ne priče, već samo trenutci u kojima vidim što znaći voljeti.
I što kad se opet zapletem u krug laganja samog sebe? I što ako opet jednog dana skinem prašinu sa melankoličnih sjećanja? Hoće li sa sjećanjima doći i ona ista maska ili moram izraditi novu? Bez maske se ne vraćam u to sjećanje. Reci da sam kukavica, slobodno, ali ja ne radim iste greške dva put.
I s tom namjerom ne ponavljanja greške nastavitit ću živjeti iz dana u dan. Kroz kišne i sunčane dane, preko urbanih đungli asfalta pa sve do zelenih i svježe procvalih planina. I sve to sa licem bez maske, ali s licem koje šuti.
Post je objavljen 13.04.2011. u 23:11 sati.