Mel Gibson nema ama baš nikakve veze sa Škotskom. Ovaj zgodan, naočit, iako sitan čovac rođen je u njujorškoj državi kao šesto od jedanaestoro djece. Zbog financijskih razloga, obitelj (mama je bila Irkinja) seli u Australiju, gdje 12-godišnji Mel uskoro umjesto nogometa otkriva glumu. I tako njegova karijera raste i cvjeta do maksimuma koji ostvaruje ulogom, režijom i produkcijom filma o škotskom plemiću Sir Williamu Wallaceu. Nakon tog ogromnog uspjeha, Gibson nas više apsolutno ne zanima, ali ono kako je prikazao narod sa sjevera današnje Velike Britanije – svima nam se duboko urezao u srca.
Nešto kao Davor Šuker za Hrvate, postao je tako najednom William Wallace za one koji prije nisu ništa znali o Škotima. Naravno, pritom mislim na slavu koju je svijetom proširio jedan od najboljih strijelaca naše reprezentacije zablistavši na SP u Francuskoj, i zbog koga danas i plemena u crnoj Africi znaju za Hrvatsku i kockice. E pa tako danas većina ljudi ne zna ni koji je BDP prosječnog Škota, ni kakve aute voze, tko im je u vladi pa ni tko je pobijedio u njihovom nogometnom derbiju. Upamtili su samo jedno – da su Škoti borbena raja, face koje vole cignut viski, tulumarit i ne dat svoje. U biti, vrlo slični nama… A tome ih je podučio upravo taj veliki filmski hit, kojeg ćete zbog blagodati javne nam televizije (što filmove reprizira barem osam puta godišnje) i opet uskoro moći pogledati u nekom udarnom terminu.
Škoti, kad nisu vrijedni veseljaci i pošteni borci za slobodu, na svečanostima nose kiltove, sami rade svoje viskije i općenito imaju samo jedan problem – Engleze. Nikada neću zaboraviti posjetu destileriji Chivas sjeverno od Aberdeena kad su nas divni domaćini odjenuli u kiltove, pa smo išli na slikanje ispred dvorca u kojem smo spavali. Naš domaćin, također u kiltu, osim svih džidžica koje smo na sebi imali i mi gosti (prsluk, torbica, trakica za čarapu – ne, nisam shvatio bit), posjedovao je nešto što je odudaralo. Prišao sam mu i upitao što mu to viri iz čarape. Sagnuo se i izvadio malu čakiju, džepni nožić, te rekao da je to njegova osobna igračka. Zbunjen sam upitao što će mu to, a on me pogledao još zbunjenije i rekao:
“Kako, kako zašto? Pa za Engleze!!!!” I prasnuo u smijeh…
Hrabro srce su prihvatili i Škoti, i dobro ga koriste kao svoj današnji najveći reklamni trik - zezanciju i sprdnju s Englezima. Iskreno, meni to više izgleda kao dobar propagandni trik nego kao stvarni fajt, ali nakon toliko godina ropstva, svađe i svega… Nikad ne znate. Znam samo dvije stvari, da ću uvijek rado pogledati Hrabro srce uz čašicu dobrog starog škotskog viskija (kao i dobrog pivkana uz češku komediju, šteta što Belgijanci ne snimaju jače filmove…), te da bih jednoga dana stvarno htio pogledati s tribina utakmicu Škota i Engleza. U škotskom dresu i kiltu… Mašala.
Post je objavljen 11.04.2011. u 16:50 sati.