Put prema novom rođenju
Živimo u vremenu velikih i naglih previranja u Crkvi i svijetu. Suvremenom čovjeku takve promjene izazivaju tjeskobu, neizvjesnost. Svjedoci smo dubokih preobrazbi čovjeka i čovječanstva. Čini se da vrtlog svjetskih zbivanja dotiče same korijene čovjekove osobnosti, i žele ga istrgnuti iz stabilnosti u kojoj je ukorijenjen samim stvaranjem. Te promjene u svijetu i prirodi kao da čovjeku žele poručiti ono što je nekoć Gospodin Abrahamu rekao: "Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u zemlju koje ću ti
pokazati“ . Prirodne, političke i gospodarske krize današnjeg čovjeka tjeraju iz njegove stabilnosti na koju je navikao, u kojoj se ukorijenio i kao da ga prisiljava na stvarnost koju on ne bi htio i na koju nije spreman.
Zadnji događaji u Japanu na mnogim su razinama alarmirali svijet. Nakon potresa u Japanu elektronskom poštom svijetom kruži svjedočanstvo profesorice engleskog iz grada
iz Sendaija. Ona piše:
"Ovdje u Sendaiju sve izgleda dosta nestvarno. No, blagoslovljena sam prekrasnim prijateljima koji mi puno pomažu. S obzirom da moj stan više ne zaslužuje taj naziv, preselila sam se kod prijatelja. Dijelimo ono što imamo: vodu, hranu i grijalicu. Svi spavamo jedni uz druge na podu sobe, jedemo uz svijeće, pričamo priče. Toplo je, atmosfera je prijateljska i prekrasna.
Preko dana jedni drugima pomažemo počistiti nered u svojim domovima. Neki sjednu u auto i gledaju vijesti na ekranima navigacijskih uređaja ili stanu u red za pitku vodu kada hidrant proradi. Ako nekome u stanu dođe voda, ljudi stave vani natpis tako da i drugi mogu doći napuniti svoje vrčeve i kante.
Sviđa mi se to kako smo odbacili nevažno.
Začuđujuće je kako ovdje gdje jesam uopće nema krađa niti guranja u redovima. Ljudi ostavljaju ulazna vrata širom otvorena jer je tako sigurnije kada potres opet udari. Stalno čujem da ponavljaju: 'Ovako je nekada bilo kada su si svi međusobno pomagali.' Potresi se stalno vraćaju. Sinoć smo ih imali skoro svakih 15 minuta. Stalno se čuju sirene i nadlijeću nas helikopteri.
Proradio nam je vodovod u stanovima sinoć na nekoliko sati, a sada radi i preko dana. Struja se vratila danas poslije podne. Plin još nije proradio. No, sve to ide po područjima. Nekima proradi, a nekima ne. Svi se danima nisu prali. Osjećamo se prljavima, no sada imamo i važnijih briga. Sviđa mi se to kako smo odbacili nevažno. Živimo punim plućima na razini instinkta, intuicije, skrbi, preživljavanja, ne samo za sebe, nego i za cijelu grupu.
Zamjećujem čudnovate paralelne situacije. Na nekim su mjestima kuće u potpunom neredu, a onda vidim kuću s uredno posloženim ležajevima ili rubljem koje se suši na suncu. Vidim ljude koji stoje u redu za hranu i vodu, a istovremeno vidim šetače sa psima. Ima i neočekivane ljepote. Noću je potpuna tišina. Nema automobila. Nikoga nema na ulicama. I noćno nebo prekriveno je zvijezdama. Obično se mogu vidjeti dvije ili tri, a sada je cijelo nebo prekriveno zvijezdama. Planine iznad Sendaija stoje čvrsto i kad je zrak bistar vidimo njihovu veličanstvenu siluetu na nebu.
Svaki dan dolazim do svoga stana pogledati kako stoje stvari, sada šaljem ovaj e-mail jer se struja vratila, a pred vratima bi me dočekala voda i hrana koju je netko ostavio. Nemam pojma tko, ali to je tu za mene. Starci sa zelenim kapama idu od vrata do vrata i provjeravaju jesu li svi dobro. Ljudi potpune strance pitaju trebaju li pomoć. Nigdje ne vidim znakove straha. Pomirenosti sa sudbinom da, ali straha ili panike ne.
U ovim okolnostima ja imam izravan uvid da se upravo događa ogroman kozmički korak naprijed u cijelome svijetu. I osjećam da mi se uslijed iskustva s ovim događajima u Japanu srce širom otvara. Brat me pitao osjećam li se 'manjom od makova zrna' zbog ovoga što se dogodilo. Ne. Zapravo, osjećam da se događa nešto što je puno veće od mene same. Taj val rađanja (širom svijeta) je težak, no ipak veličanstven"
Nakon bombardiranja u New Yorku svijet je ostao zapanjen pred čovjekovom negativnom mogućnošću, nakon tsunamija u Indoneziji i potresu u Japanu na globalnoj razini čovjek počinje drugačije živjeti. Suvremeni događaji na novi način čovjeka pozivaju na otkrivanje vlastitoga dostojanstva, vlastite krhkosti i duboke potrebe za blizinom čovjeka.
Papa Benedikt XVI. u knjizi Svjetlo svijeta suvremene promjene u Crkvi i svijetu promatra kao znakove
„koji nam ulijevaju strah, koji nas uznemiruju. No postoje i drugi znakovi na koje se možemo nadovezati i koji nam daju nadu … Vidi se kako čovjek teži za beskonačnom radošću, želio bi do kraja uživati, želio bi doseći ono beskonačno. Ali ondje gdje nema Boga, to mu ne može biti dano, to ne može biti. Tu on sam mora stvarati ono neistinito, neistinitu beskonačnost. To je znak vremena koji nas upravo kao kršćane mora trajno izazivati. Moramo pokazati – ali i živjeti – istinu da beskonačnost koja je čovjeku potrebna može doći samo od Boga. Da je Bog naša prva nužnost kako bismo mogli odoljeti nevoljama ovoga vremena. Da takoreći moramo pokrenuti sve sile duše i dobra kako bismo obilježje istinitoga suprotstavili obilježju lažnoga – i na taj način prekinuli i zaustavili kružni tijek zla“ . Papa potiče da se u ovim globalnim previranjima kršćani vrate Bogu, svome Počelu bez kojeg nema ni života ni sreće. Čovjeku je moguće opstati i održati se u svojoj cjelovitosti te stići do sreće jedino u prepoznavanju i prihvaćanju Boga kao svoje prve nužnosti . Benedikt XVI. također govori o nužnosti pokretanja svih sila duše koje čovjek posjeduje kako bi se svi ljudi, osobito kršćani, suprotstavili obilježjima lažnoga onime što je istinito, budući da je to način prekidanja kružnoga tijeka zla što zemlju i čovjeka želi povesti prema destrukciji i ništavilu. Mi kršćani, poznavatelji evanđeoske radosne vijesti, prožeti nadom uskrslog Krista, na osobiti smo način pozvani na ovu zadaću u svijetu.
Agresivni sekularizam, duhovna dezorijentiranost zbog mnogih religioznih ponuda, pojedincima i čitavim društvenim zajednicama iskorjenjuje temeljne ljudske vrijednosti kao i osjećaj pripadnosti vjerskom opredjeljenju i kulturi u kojoj su rođeni.
I nama kršćanima trećeg tisućljeća Krist Isus nudi snagu Duha koji iznutra pokreće jedinstveno poslanje u prepoznavanju vlastitog identiteta kao „Svjetla svijeta i sol zemlje“ . Vjernici laici, poučeni zdravom kršćanskom naukom, zajedno sa svojim duhovnim pastirima, osnaženi iskustvom vjere na temeljima Evanđelja postaju svjedoci Krista Isusa u suvremenom svijetu. Životom u obiteljima, sudjelovanjem u župnim zajednicama, na radnom mjestu, u dinamici evanđeoske poruke slušane i primljene u euharistijskom slavlju postaju znaci nade i uskrsle vjere u vremenu koje je često otežano kulturom smrti, depresije i besmisla. U takvom društvenom okruženju „svjedoci smo nicanja raznih pokreta, nekih i problematičnoga usmjerenja s teološkog i eklezijalnog stajališta. Događa se 'tihi odljev' vjernika, odnosno odlaska u druge sredine ili centre“ koji uglavnom nude religiozna fanatična usmjerenja. Mnogi suvremeni religiozni pokreti često su obojeni euforijom, sentimentalnošću i površnim odnosom prema Bogu i ljudima. Zanemaruju istinske ljudske i kršćanske vrijednosti koje se temelje na predanoj nam Tradiciji i Učiteljstvu Crkve a nadasve u nepresušnom izvoru Božje riječi kao temelja božanske Objave. Osim toga suvremeno društvo obilježeno je instant kulturom koja čovjeku postavlja zamku jeftinih, brzih i neutemeljenih rješenja, što čovjekovo ovdje i sada ispunja užitkom i osjećajem sigurnosti a njihov sutrašnji život ostavlja u neizvjesnosti, strahu i depresiji te ga vodi prema zatvorenosti u vlastitom egoizmu.
Premda se sredstvima javnog priopćavanja agresivnim metodama nameće ideja o tzv. postkršćanskom vremenu i kulturi, Isus Krist ostaje jedini „Put, Istina i Život“ koji čovjeka može i želi usmjeriti prema novom svitanju nade i pokazati siguran put u izgradnji povjerenja i zajedništva među ljudima na kojemu je jedino mogući način opstanka života i svijeta. Naši biskupi analizirajući sadašnju situaciju potiču: „da smo pozvani i poslani – upravo danas i ovdje, i svagdje dokle dosiže život i djelovanje naše Crkve – da radosnim, poletnim i stvaralačkim naviještanjem i življenjem Kristova Evanđelja skromno i nenametljivo, ali otvoreno i uspravno, pridonosimo svoj dio u punijem ostvarivanju Božjega kraljevstva, u stvaranju posve novoga svijeta – svijeta istinski humanih odnosa među ljudima i svijeta posve novih odnosa između Boga i ljudi“ .
Evanđelje je radosna vijest – ono je snaga koja iznutra pokreće čovjeka i daje mu smisao i svjetlo prema otvorenoj budućnosti koja vodi prema istinskoj sreći i blagoslovu. U ovom promišljanju neka nam evanđeoski odlomak o susretu Isusa i Nikodema bude još jedan poticaj prema novom iskustvu vjere i povjerenja u Boga koji je prisutan među nama i koji nas vodi.
Iv 3, 1-12
„1Bijaše među farizejima čovjek imenom Nikodem, ugledan Židov. 2On dođe Isusu obnoć i reče mu: "Rabbi, znamo da si od Boga došao kao učitelj jer nitko ne može činiti znamenja kakva ti činiš ako Bog nije s njime." 3Odgovori mu Isus: "Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!" 4Kaže mu Nikodem: "Kako se čovjek može roditi kad je star? Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se?" 5Odgovori Isus: "Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje. 6Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je. 7Ne čudi se što ti rekoh: 'Treba da se rodite nanovo, odozgor.' 8Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha." 9Upita ga Nikodem: "Kako se to može zbiti?" 10Odgovori mu Isus: "Ti si učitelj u Izraelu pa to da ne razumiješ? 11Zaista, zaista, kažem ti: govorimo što znamo, svjedočimo za ono što vidjesmo, ali svjedočanstva našega ne primate. 12Ako vam rekoh zemaljsko pa ne vjerujete, kako ćete vjerovati kad vam budem govorio nebesko? 13Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji. 14 I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji 15da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. 16Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. 17Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu“.
Nikodem je ugledan Židov, farizej, iz zajednice uglednih i učenih ljudi koji su imali odgovornu i prepoznatljivu ulogu u vjerskom i javnom životu. On dolazi Isusu po noći! Ivan apostol će evanđelje pisati kao svjedok na temelju konkretnih događaja vezanih uz Isusove susrete s ljudima ali će Isusova znamenja i čudesa pratiti nutarnjim pogledom i tumačiti ih svjetlom objave. Nikodem se vjerojatno bojao po danu doći Isusu. Bojao se drugih farizeja. Bio je ugledan i vjerojatno je htio sačuvati svoj ugled među svojim zborom i ostalim židovima. Ali nije mogao ostati ravnodušnim pred Isusovim znamenjima, čudesima i naukom. Svakoga se dana suočavao s obredima u hramu i Mojsijevim zakonom. Nešto ga je vuklo prema Isusu, jer nitko ne govori kao što On govori. Isus je sve pozivao na obraćenje i spoznaju o Bogu koji je Otac svih ljudi. Nikodem svjestan da stavlja na kocku svoj ugled, uspjeh pa i svoj život, unatoč tome ide Isusu. On želi nešto više i pristupa Isusu otvorena srca. Svjestan da je Isus poseban čovjek iznosi svoju tvrdnju i znak vjere: "Rabbi, znamo da si od Boga došao kao učitelj jer nitko ne može činiti znamenja kakva ti činiš ako Bog nije s njime." Nikodem kao da govori u ime svih židova, osobito farizeja znamo da si od Boga došao kao učitelj. Priznaje i potvrđuje Isusovo božansko podrijetlo. Vjerojatno su to priznali i drugi farizeji kad on kaže znamo! Nikodem Isusa zove Rabbi! Isus je od Boga došao kako bi ljudima prenio božansku nauku, novu i silnu mudrost koja ide na ruku čovjeku jer Bogu je stalo do čovjeka i želi ga poučiti o najdubljoj stvarnosti njegova života i objaviti mu smisao i vječni život. Nikodem je gledao Isusova znamenja i čudesa, slušao njegove propovijedi ali ne razumije što to znači roditi se odozgor. Isus božanskim autoritetom objavljuje istinu da je najprije potrebno roditi se odozgor kako bi se vidjelo kraljevstvo nebesko. Nikodemu su silno bile važne te Isusove riječi. Čeznuo je za istinom i pravednošću, živio je u skladu s Mojsijevim zakonom i pitao se zašto je rođenje odozgor odlučujuće kako bi se vidjelo i ušlo u kraljevstvo nebesko. Njegovim ponovnim pitanjem o starosti, Isus produbljuje svoju objavu govoreći mu o potrebi rođenja iz vode i Duha Svetoga jer ako se to ne dogodi ne može se ući u kraljevstvo nebesko. Da bi čovjek mogao vidjeti kraljevstvo nebesko mora se roditi odozgor a da bi u njega ušao to se rođenje mora dogoditi u vodi i Duhu Svetome! Zanimljivo je primijetiti kako Nikodem neshvaćajući Isusovu riječ, svoj pogled vraća prema utrobi majke, prema prošlosti, dok Isus govorom o novom rađanju otvara budućnost u kojoj će se boraviti u kraljevstvu nebeskom. Nikodem je čovjek koji je zatečen i taknut Isusovim riječima. On je slušao njegovu riječi ali se stidio slušati ga javno, bojao se kritika drugih i nije se usudio javno svjedočiti svoju pripadnost Isusu te slobodno ići za njim. Roditi se odozgor znači biti slobodan od svih navezanosti i prepreka. Roditi se ponovno znači dopustiti da te voda života opere i očisti od svih naslaga staroga mentaliteta i naslijeđenih struktura sebičnosti i zatvorenosti u vlastitom egoizmu kako bi mogao zaodjenuti haljinu novog, trajnog i slobodnog života. Samo onaj čovjek koji je rođen od Duha Svetoga postaje istinski slobodan i može vidjeti, prepoznati u boraviti dinamici kraljevstva nebeskog u kojem prebiva radost, mir, ljubav i istinska sloboda. Isusove riječi postaju način i prostor novog rođenja! Njegova Objava je utroba u kojoj se događa čovjekovo istinsko i pravo rođenje! Po njegovim riječima se daruje istinsko znanje, život, kraljevstvo nebesko! Jednom zgodom će Isus reći: „Ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta!“ Čovjek zemaljskim rođenjem i odrastanjem usvaja stečeno znanje i kulturu koja ga okružuje i nastoji pronaći svoje mjesto i ostvarenje. Ali čovjeka takvo znanje ne može dokraja ispuniti i utažiti duboku čežnju za potpunim smislom i ostvarenjem. Nikodem pristupa Isusu, ne shvaća nit razumije božanski govor, ali je otvoren i pita. On je otvoren za nove spoznaje, dok mu Isus osvjetljuje njegove granice: „Ti si učitelj u Izraelu pa to da ne razumiješ?“ Pokazuje mu stanje životnog sazrijevanja i usvajanja ljudskog znanja: „Zaista, zaista, kažem ti: govorimo što znamo, svjedočimo za ono što vidjesmo, ali svjedočanstva našega ne primate. 12Ako vam rekoh zemaljsko pa ne vjerujete, kako ćete vjerovati kad vam budem govorio nebesko?“ Svaki istinski znalac govori o onome što je naučio, što je primio kao baštinu i usvojio kao svoju hranu, svjetlo. Pravi svjedok svjedoči o onome što je vidio, što je osobno iskusio i doživio. Isus mu pokazuje potrebne korake, po njegovim upitima uvodi ga u božansku novost, priprema ga za novi život. Ali mu i jasno govori: „Ali svjedočanstva našega ne primate“ . Isus poznaje Oca, On ga je vidio i zato mu dalje objavljuje: „Ako vam rekoh zemaljsko pa ne vjerujete, kako ćete vjerovati kad vam budem govorio nebesko?“ Tu nastupa govor o vjeri, prestaje ono zemaljsko, tjelesno i slijedi govor o nebeskim stvarnostima. Tko može o njima govoriti ako ne On koji je „u krilu Očevu prije negoli je svijeta bilo“. I zato mu Isus govori: „Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji. I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu“. Isus u noći njegova znanja i čežnje za istinom objavljuje potpuno svjetlo dozivajući mu iskustvo Mojsija i njegova naroda: „Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni“. Mojsije snagom Božjom izveo je Izrael iz ropstva i našao se s narodom u pustinji. Na putu prema obećanoj zemlji morali su proći iskustvo pustinje. U nestrpljivosti počeli su mrmljati na Boga i Mojsija. Plod nevjere i nepouzdanja u Božje vodstvo bile su zmije koje su ih ujedale i izraelci su umirali od njihova otrova. Naredbom Božjom Mojsije je trebao podići zmiju od mjedi kako bi izraelci nakon njezina ujeda pogledali u nju i primili ozdravljenje. Zmija koja je bila izvor smrti na neki način izraelcima postaje lijekom, spasenjem! Ovo iskustvo doziva iskustvo prvih ljudi sa zmijom koja svojom lukavošću nudi krivu spoznaju, znanje i čini da se njima otvaraju oči za nešto što prije nisu vidjeli a što je u njima probudilo drugačije djelovanje i odluke. Čudesnom pedagogijom Bog odgaja i vodi svoj narod poslušnošću i odanošću Mojsija. Isus tom slikom Nikodemu doziva u pamet Božju naklonost i blizine ali mu otvara i novi put spoznaje i spasenje: „Tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu“. Isus će u tom trenutku napraviti definitivni skok iz zemaljskog prema vječnog, iz ljudskog iskustva i znanja prema božanskoj mudrosti i spasenju, iz tjelesnog rođenja prema rođenju odozgor. Poznato je da zmija nakon određenog vremena mijenja svoju kožu/košulju. Vlastitim instinktom ona postaje svjesna da joj je nova košulja izrasla i ima potrebu presvući je i skinuti sa sebe. Traži dvije stijene ili neki uski prolaz kroz kojeg se ona provlači da bi se oslobodila stare kože jer je nova već na njoj. U ovom smislu Isus uzima sliku zmije kad govori: „Budite mudri kao zmije“ To znači skidajte staro sa sebe, obucite novo! Važno je u Isusovim riječima prepoznati božansku nauku! Isusova nauka i novost koju objavljuje Nikodemu sažeta u riječima:„Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego ima život vječni“. Isus ne skida haljinu kao što zmija skida svoju kožu. On se daruje! U tom darivanju je novi život – središte i punina svega! Sveti Pavao jasno govori o ovoj tajni Božje ljubavi: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ . Isus na križu očitovao je svoju bezuvjetnu ljubav prema čovjeku. Ono što je Bog mogao učiniti u svojoj punini jest da je skinuo sa sebe skinuo haljinu svoga božanskog dostojanstva i obukao haljinu sluge. To je primjerom pokazao na posljednjoj večeri kad uzeo služnički ubrus i nogama prao noge. Poslije ovog čina Bog nema većeg dara za čovjeka! Sada je na čovjeku red da povjeruje kako ne bi propao! Isus objavljuje da „svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni“. Isus Nikodemu objavljuje da se jedino u njemu događa novo rođenje! Što znači roditi se odozgor ako ne skinuti haljinu služinaštva ideologijama i znanju koje vodi prema ništavilu i prihvatiti u vjeri haljinu bezuvjetne ljubavi Očeve koja se dokraja objavila i darovala za svakoga čovjeka. Novo se rođenje događa u trenutku iskoračenja u vlastitoj noći ljudske nemoći prema Svjetlu svijeta i izvoru istinskoga znanja – odnosno spoznavanja Božje svemoći koja se očituje u njegovoj savršenoj ljubavi. Čovjek je sazdan kao biće ljubavi i biće života! Zato papa naglašava da svaki čovjek „teži za beskonačnom radošću, želio bi do kraja uživati, želio bi doseći ono beskonačno. Ali ondje gdje nema Boga, to mu ne može biti dano, to ne može biti. Tu on sam mora stvarati ono neistinito, neistinitu beskonačnost“. Nadalje papa potiče da „Moramo pokazati – ali i živjeti – istinu da beskonačnost koja je čovjeku potrebna može doći samo od Boga. Da je Bog naša prva nužnost.“ Čovjek može biti sretan jedino kad doživi tu bezuvjetnu ljubav u svom životu. Po istinskom iskustvo Božje ljubavi čovjek postaje na ispravan način slobodan poput vjetra. Samo onaj koji ljubi kuša ljepotu beskonačnosti koju vjetar u svojoj dinamici nosi. Zato Isus objavljuje samu bit i narav onoga koji je rođen odozgor tj. koji se dao oblikovati od vječne Božje ljubavi: „8Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha." Čovjek koji je dopustio da ga Božja ljubav zahvati po Duhu Svetome koji je Osoba Ljubav postaje dionik sveopćega blaga i kuša ljepotu neprestane Božje blizine. Po tom sveobuhvatnom Dahu ili Duhu, Bog se čini prisutnim u čovjeku koga uvodi u vlastitu trajnost što označava život vječni a tako i trajnu sreću. Isus silinom objave tumači Nikodemu: „Zaista, zaista kažem ti, tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, ne može ući u kraljevstvo nebesko. Što je rođeno od tijela, tijelo je, što je rođeno od Duha, Duh je“ A Duh je vječan jer nije podložan propadljivosti i truleži. Zbog toga oni koji žive u povezanosti s uskrslim Kristom postaju pomoć drugima u otkrivanju i življenju evanđeoske radosti i novoga života. Takvo zajedništvo Isusovih učenika potvrđuje kako „biološko rođenje nije dovoljno: čovjek može prihvatiti svoje 'ja' samo ako netko drugi, neko 'ti', potvrdi da je dobro što postoji. Ovo 'da' onoga koji ga ljubi na nov mu i konačan način daje njegovu egzistenciju. Na taj način prima neku vrstu preporođenja bez kojega bi njegovo rođenje ostalo nepotpuno i ostavilo ga u proturječju sa samim sobom“ . Roditi se nanovo odozgor, znači ući u dinamiku ostavljanja staroga čovjeka i prepoznavanju vlastitoga života i život bližnjih u istinskoj ljubavi. Tu je ljubav Isus objavio čovjeku svojim utjelovljenjem i njome je čovjeka zagrlio svojim potpunim darivanjem u muci i smrću na križu i tako čovjeka uveo u neraspadljivost božanskoga života. Korizma je milosno vrijeme koje Crkva živi upravo u ovoj dinamici preporođenja na novi, uskrsli život. Zato Pavao tvrdi „ako je tko u Kristu novi je stvor, staro uminu, novo gle nasta“ Uskrs je slavlje našeg novog života, rođenja odozgor. Kršćanska vjera svoj temelj ima u uskrsnuću Isusovom. Ako smo istinski kršćani i pravi Isusovi učenici onda živimo u dinamici novog – uskrslog života budući da dopuštamo snazi Kristove pobjede da slobodno u nama djeluje. Isus jasno potvrđuje za one koji vjeruju „tko vjeruje u Sina, ima život vječni“ Već sada oni baštine život vječni poput zraka kojeg udišu. A sveti Ivan svjedoči „Pišem vama koji vjerujete u ime Sina Božjega da znate da imate život vječni“ Ivan piše vjernicima kako bi znali da imaju život vječni. Roditi se odozgor znači ući u bogatstvo znanja o plodovima kojima nas je obdario Bog u Isusu Kristu. Radosna vijest ispisana ljubavlju Božjom u evanđelju ima za cilj prožeti ljudska srca istinskom srećom i vječnim životom u kojoj čovjek ima snage pobijediti sve nedaće na koje nailazi u svakodnevnom životu. (fra Rozo Palić)
Post je objavljen 11.04.2011. u 11:00 sati.