Na dobro van doša Bleiburg - veliki i sve veći praznik našeg naroda!
U dvije jame na Biokovu, te jednoj na Dinari, izvijestili su iz PU Splitsko-dalmatinske, a prenijeli u novinama pronađeni su ljudski ostaci, najvjerojatnije iz Drugog svjetskog rata. Svi se komentatori slažu: sigurno se radi o mrtvim Hrvatima, ubijenim od strane partizana, a drže fige da se među njima nađe i koji katolički svećenik, ili bar fratar.
U zagrebačkoj Kustošiji istovremeno traju iskapanja: znalci najavljuju tisuće novih hrvatskih leševa iz 1945. Što reći o Bleiburgu i drugim masovnim stratištima - slovenske šume, vele, gnoji dvaput više mrtvih hrvatskih vojnika nego što je živih Slovenaca. K tome, javna je tajna da su groblja svih hrvatskih gradova premrežena neobilježenim masovnim grobnicama talijanskih, njemačkih i hrvatskih vojnika, civila, a i šire, koje su neljudski komunisti utamanili po tzv. oslobođenju. Slično je, zbore vlasti Srbije i BiH i kod njih. Nijemci, Talijani, Bugari, nedićevci, četnici, ustaše, domobrani, muslimanske milicije, kozaci, balisti... izbrojati ih ne možeš.
Ispada da gdje god lopata zakopa, na površinu izranjaju sami leševi vojnika NDH i njihovih saveznika, zauvijek ujedinjeni u smrti od neumoljive ruke partizanskih krvnika. Zanimljivo, revni kopači nikako da iskopaju ostatke kakvog partizana, partizanskog simpatizera, ili barem slučajnog prolaznika koji je mogao stradati od borbenog djelovanja suprotne strane. Unatoč četverogodišnjoj herojskoj ustaško – domobranskoj borbi, usprkos talijanskoj vojnoj tehnici i njemačkoj strategiji, nitko u proteklih dvadeset godina ni u kakvoj jami, ni u temelju kakvog trgovačkog centra nije nabasao ni na jedan partizanski kostur - od partizana nigdje ni najsitnije koščice.
Nije to ni tako čudno, sjetimo li se kako je svojedobno komisija kasnije uvaženog ustavnog suca Vice Vukojevića koristeći se najnovijom znanstvenom metodologijom neosporno utvrdila kako su komunisti u četrdeset godina vladavine višestruko napuhali broj svojih poginulih da bi opravdali vlastite zločine i zaradili na ratnim reparacijama. No ostali su neobjašnjeni razlozi tako golemog nesrazmjera između žrtava jedne i druge strane. Udubimo li se u dokaze, eliminiramo li nemoguće (npr. teoriju kako su partizani imali devet života, ili onu drugu, kako su ih trenirali Jedi vitezovi) preostaje nam samo jedan zaključak, koliko god se nevjerojatnim doimao.
Pamtite li još špageti – vestern scene iz partizanskih filmova? Na primjer, onu scenu iz "Neretve" kad dva kamiona partizana na juriš utjeruju strah u kosti Hardy Kruegeru i čitavom njegovom motoriziranom puku, prisiljavajući ih da se ukopaju i prezime u rovovima? Ona tako dekorativna padanja niz padinu desetina njemačkih vojnika od svega nekoliko partizanskih metaka u "Kozari"? Batu Živojinovića i Borisa Dvornika koji sami i praktički goloruki zaustave njemačku ofanzivu u "Sutjesci"? E pa, logikom stvari ispada da je sve to bila gola istina, koju su komunisti brižljivo krili, a u filmove je procurila slučajno izmakavši nebudnom oku partijskih cenzora. Nema druge. Brojke ne lažu.
Istina je slijedeća: partizani su bili toliko grozni, toliko nehumani i krvožedni, da je do pravih borbi s njima rijetko i dolazilo. Najčešće bi bilo dovoljno da se pojave i zauste ono svoje "Juriš! Urr... " – ne bi ni dovršili, a protivnicima bi koljena automatski zaklecala, toplo i hladno oružje bi im poispadalo iz ruku, i dok kažeš keks nadali bi se u divlji bijeg. Nakon čega bi ih partizani, bolje kondicije i vični cross countryju sustigli i pomlatili. Osim onih bjegunaca kojima bi srce od panike i trčanja prethodno prepuklo, čija bi tijela samo seksualno oskrnavili, i ponekad pojeli.
Da bi zataškali razmjere svojih pokolja komunistički su falsifikatori izmislili tobožnje bitke na Sutjesci i Neretvi, iz kojih su partizani, kao, jedva izvukli žive glave. Danas na vidjelo izlaze svi jezivi detalji stvarnih događaja. Evo što se zapravo zbilo na Neretvi: opkolili Nijemci i njihovi saveznici partizane, ono, pet na jednoga, baš kao Rimljani Gale u Asterixu – izlazi Tito, kaže – "Šta je sad ovo, bogamu?" Vele Nijemci: "P–predajte se, b–bando crvena". Smije se Tito – "Ajde marš, pičke jedne, nemoj da Jova Kapičića puštam na vas" – i brže se Nijemci razmiču, prave špalir. "A porez?" – strogo će Tito. "Porez?" – prave se Nijemci nevješti. "Pet posto", šeretski će Tito, oblizujući se – "manje ne može". Njemački generali brzo se konzultiraju: "Može li u četnicima?" "Ajde, može – danas sam nešto dobre volje."
Eminentni povjesničari iz Republike Srpske došli su nedavno do važnog otkrića: od 6508 navodnih partizanskih kostura sahranjenih u memorijalnom centru tzv. bitke na Sutjesci, 38 ih je autentičnih (iako dovezenih s područja čitave BiH), 410 su zapravo ostaci medvjeda, jelena, jazavaca i ježeva, dok ih je preostalih 6060 – plastičnih! Plastični kosturi izrađeni su vrlo uvjerljivo poslije rata – odaje ih tek natpis na unutrašnjoj strani bedrene kosti – Jugoplastika. S druge strane, međutim, zatrpani rovovi na Tjentištu, kamuflirani memorijalnim kompleksom i hotelom ustvari su masovna kosturnica više desetaka tisuća vojnika sila Osovine. Neke od tih kostiju na krajevima su nagorene, a više ih nosi otiske zuba. Ovo baca novo svjetlo i na kontroverznu pogibiju partizanskog krvoloka Save Kovačevića. Forenzički eksperti kažu: prejeo se mlade talijanetine, pa mu je pozlilo – i umro.
Moderni Mythbustersi bivšejugoslavenskih prostora poručuju kako su ovime stavili točku na još jedan boljševički mit, i mora im se priznati da je njihovo pojašnjenje misterija enormnog nesrazmjera u broju leševa sasvim plauzibilno. Ukoliko, naravno ne prihvatimo neku drugu teoriju. Na primjer, kako su partizani genetski bili pravi Hrvati. Jer, kako je poznato - pravi Hrvat ne umire nikada.
Post je objavljen 29.08.2011. u 08:51 sati.