Ponukan gostovanjem don Damira Stojića na nacionalnoj televiziji 13. ožujka odlučio sam ovu nedjelju otići na misu u crkvu Sveta Mati Slobode na Jarunu samo kako bih poslušao propovijed navedenog svećenika. Inače živim daleko od Jaruna, ali namjerno sam odlučio izdvojiti malo više vremena kako bih poslušao propovijed ovog odličnog govornika. Nakon mise postalo mi je prilično jasno zašto je na večernju misu došlo nekoliko stotina mladih ljudi, većinom studenata. Tema današnjeg evanđelja između ostalog dotakla se i pitanja postojanja života poslije smrti odnosno pitanja koje si vjernici (ali i nevjernici) često postavljaju – što će se dogoditi poslije naše smrti, postoji li uopće zagrobni život? Don Damir je ispričao jednu izvrsnu priču koja nam daje konkretan odgovor na sve naše sumnje. Kada su 2001. godine teroristi napali SAD i avionima pogodili WTC (Svjetski trgovački centar), ljudi sa gornjih katova zgrade nisu imali izlaza iz gorućeg centra i bili su svjesni da će poginuti. Uzeli su svoje mobitele i zvali svoje obitelji i govorili im kako ih vole (iskazivali su Ljubav) i kako im je žao ako su u nečemu pogriješili. Na kraju razgovora svi su svojim obiteljima rekli „Vidimo se“ iako su znali da će umrijeti za par minuta. Nitko se nije drugačije pozdravio. Svi su u toj strašnoj situaciji dokazali da su sigurni da smrt nije kraj života. Dok je don Damir držao propovijed svi u crkvi su bili maksimalno koncentrirani na njegove riječi, u zraku se osjetila zainteresiranost vjernika za svaku njegovu riječ. Inače, na većini misa dok svećenik drži propovijed vjernici nisu toliko koncentrirani na sadržaj. Tome su najčešće odgovorni svećenici koji su loši govornici, nimalo zanimljivi i bez imalo želje da vjeru približe na praktičan način vjernicima. Bio sam na nemalom broju misa na kojima je svećenik čitao svoju propovijed s papira. Don Damir može definitivno svima biti za primjer. Preporučam svima barem jednom otići na misu na Jarun.
Post je objavljen 10.04.2011. u 23:07 sati.