Marketing
Persephonin san
Nešto je otelo svijetu.
Kroz napuklu zemlju padala je,
godinama valjda,
padala,
udarala o rubove i stijenke
misleći da će kraj stići ubrzo,
olakšati neizvjesnost svojom boli,
boli koju je nevješto nadomještala drugom,
stiskajuć uvijek pogrešne akupunkturne točke,
i tako unedogled padajući,
odgađajući kraj padajući
u iščekivanju konačne boli padajući
u sve dublji i dublji mrak,
gdje ni sjenke sive ne mogu postojati,
napokon se pomirih sa tim
da sam odavno duboko pod zemljom.
Jer to je dijete.
Dijete koje je donijelo i odnijelo proljeće.
Porculanskog srca.
Dijete zbog kojeg ti se doista može
razderati srce i oči puštati na sve strane.
Pa vrištiš prema nebu da se pomakne,
taj veličanstveni nebeski svod,
moliš se stablima,
a ni sunce ni mjesec si,
samo hrpica
grozomornog samosažaljenja i predbacivanja.
Ostavljaš mu tajne poruke,
pišeš oblacima o Hectoru u potrazi za srećom,
skupljaš podočnjake i izlistane nokte,
spavaš neprijatelju pod nogama i pokazuješ mu suze,
mazohistički se preispituješ,
rascvjetavaš križeve
u ljudima običnim vidiš vilenjake,
saznaješ koliko milosti i ljubavi ima u čistoj okrutnosti...
...a i ljudi joj više vjeruju...
Pustite me na površinu.
Kažu Proljeće je.
Ta i Zemlja je ganuta i topla.
Poput majke.
Trava miriši poput zaljubljene kose.
Pustite me.
Pričat ću umrlima o toplim žilama korijenja,
o razdraganom bilu lastavice,
umirućima od ljubavi i čežnje
pronosit ću znamenje uvijek novog buđenja,
onako kako to čine ptice,
onako kako bajaju latice.....
titrajem...mirisom...
vitrajem boja i oblika....
Bit ću sama plodnost.
I nikada više plakati zbog sebe.
Post je objavljen 10.04.2011. u 00:16 sati.