Sada nešto iz mraka dnevnog boravka,
dok tama u meni stvara bujicu stihova,
Koji nikakav red ne poštuju, ni rimu ni formu,
samo se po papiru slažu,
kao nekakva nevidljiva ruka iz moga duha,
iz moje tajne strane,
koja ne voli bakelitne tipkovnice,
svjetleće ekrane.
Samo papir i njegovu bjelinu,
i tintu perom razlivenu, suzom oživljenu.
Udahnuti život običnom papirusu,
ostaviti traga u svemiru ili
ovom dolje cirkusu,
ovoj kratkotrajnoj zabludi,
da smo veliki, lijepi i mladi
…kao ničeg prije nas nije bilo,
ni postojalo,
i nije se nekoć voljelo ljubilo, umiralo,
na vjernost zaklinjalo.
Ne, mi današnji ljudi,
Stvoritelji smo svega,
Vladari smo duše,
još više tijela.
Zbrkane misli u ovaj kasni sat…
Možda bolje ne misliti…
ili prestati pisati…
Post je objavljen 09.04.2011. u 23:22 sati.