autor teksta Eugen Herrigel (1884-1955)
Istinska nesebična radost je umjetnost koju jedva da itko razumije. Još
je teže shvatiti umjetnost patnje.Čak i oni koji su mnogo propatili u
opasnosti su da promaše ispravni put.Jer,značenje je patnje skriveno i
otkriva se jedino onomu koji zna kako da je prihvati i podnosi.
Zen-svećenik pomaže patniku da na ispravan način podnese svoju patnju.
Kad zen-svećenik koji se brine za nekog patnika ima razloga za bojazan
da taj nije dorastao svojoj patnji,posjećivat će ga opetovano.Ne da bi
ga oslobodio briga što ga zbunjuju,već da bi mu pomogao naći svoje
nutarnje ja.Nastojat će mu omogućiti da se suoči sa svojom patnjom,
time što će postati svjesnim punog opsega i veličine svoje patnje.
Pomoći će patniku da uvidi kako se velika patnja ne nadilazi odbijanjem
njezina uočavanja niti time da joj se predaje u očaju.Upozorit će ga na
opasnost koja mu prijeti ako dozvoli da ga tješe ili ako čeka da vrijeme
učini svoje i zaliječi patnju.Spasenje je u tomu da se sudbini da puna
privola smirenim smirenim prihvaćanjem onoga što mu je dano a da se
pita zašto je upravo on izabran da podnosi toliku patnju.Tko god je
sposoban podnositi patnju na takav način,dorast će do veličine svoje
patnje i time što će sve više učiti da se ne obazire na činjenicu da je to
njegova patnja, i neće o nju prijanjati.
To neprianjanje pripravlja put ozdravljenju,a ozdravljenje slijedi samo
sebe kako čovjek postaje osjetljivijim za patnju drugih i kako nesebičnije
dijeli njihove patnje.Ova patnja bližnjih posve je različita od
sentimentalne simpatije kojoj većina nas daje maha a koja,lako
probuđena i ubrzo rasplinuta,ostaje nedjelotvornom jer nije dovoljno
nesebična.Istinsko suosjećanje koje nije vezano za riječ iskovat će
najblistaviju vezu među ljudskim bićima i svim živim stvorovima.
Istinsko se značenje patnje iskazuje jedino onomu koji je naučio
umjetnost suosjećanja.
Ako su uši i oči patnika otvorene tim objašnjenjem o stanju njegove
svijesti,uočit će da ga ni bijeg od stvarnosti ni nijekanje patnje ne
može dovesti do neprianjanja.I ako,prepušten sam sebi,pokaže da se
nastoji sjediniti sa svojom sudbinom,prihvatiti je da bi mogla ispuniti
svoje vlastite zakone,tada će svećenik nastaviti da mu pomaže.
Odgovarat će na njegova pitanja ne nudeći ništa osim savjeta i,
naravno,bez prodike.
Jer,njemu se čini da ima nešto mnogo važnije negoli su to riječi.
Postepeno će ušutjeti i konačno će dugo sjediti bez riječi,duboko
utonuo u se.A začudo,ona druga osoba tu šutnju neće doživjeti kao
ravnodušnost,kao pustu prazninu koja više smeta nego što smiruje.
To je kao da ta šutnja ima više značenja nego bi ikad mogao bezbroj
riječi.To je kao da je uvučen u polje neke sile odakle svježa snaga
struji u nj.Osjeća se prožetim čudnim povjerenjem čak još i onda
kada je njegov posjetilac već davno otišao.I može se dogoditi da se u
tim radosnim trenucima rodi odluka da se pođe putem koji će jadnu i
bijednu opstojnost pretvoriti u život sreće.
# tekst Eugena Herrigela izišao je u knjizi Vladimira Devidea,
"Zen",Zagreb,1993.,str.344-345;
Post je objavljen 09.04.2011. u 23:53 sati.